Svaki naš povratak iz razvijenih država susret je s hrvatskom zbiljom, neobrađenim poljoprivrednim površinama i usitnjenim parcelama. I pitamo se koji je razlog tome.

Možda je to dio nacionalne poljoprivredne politike, tj. držanja površina pod ugarom, a možda želja politike da se očuva izvorni krajobraz nenarušen svom silom poljoprivredne tehnologije. Ovakva razmišljanja su samo pošalica na problem temeljnog poljoprivrednog resursa koji traje već desetljećima, naročito od devedesetih godina prošlog stoljeća.

Dok smo veći dio uređenih površina bivših kombinata “raskrčmili”, a ostatak služi za političko mešetarenje i potkusurivanje te umjesto da se na vrijeme prodalo ili dalo u koncesiju, onaj drugi i veći dio u vlasništvu OPG-ova, ostao je nepromijenjen. Manji broj većih, novostasalih proizvođača, najčešće je nastao podjelom društvene imovine, ali treba priznati da neriješeni imovinsko-pravni odnosi i nepostojanje tržišta zemljištem sputavaju u daljnjoj koncentraciji površina, te podizanje produktivnosti i konkurentnosti.

Velik broj vlasnika
Postupak komasacije često se miješa s postupkom okrupnjavanja površina, odnosno arondacijom. I jedno i drugo su agrarne operacije, kojima je rezultat i okrupnjavanje, pri čemu se oblikuju veće i, za korištenje ostalih inputa, posebice strojeva, prikladnije parcele. Dosizanje ovoga cilja početak je stvaranja cjenovno konkurentnije poljoprivrede.

Ipak, okrupnjavanje zemljišta je tek početak u rješavanju mnogih problema poljoprivrede i prostora, a ne konačni cilj. Komasacija je jedan od najzahtjevnijih zahvata koji potiče promjenu agrarne strukture, tj. smanjuje se broj PG-a uz istovremeno povećanje prosječne veličine posjeda, čime se značajno utječe i na uređenje i razvoj ruralnog prostora. Njome se rješavaju dugo neriješena imovinsko-pravna pitanja, poboljšava se prometna povezanost s parcelama, ali i izvodi uređenje tla tj. hidromelioracije, što nije slučaj kod arondacije. Sam postupak komasacije mogu pokrenuti vlasnici poljoprivrednog zemljišta, što je rjeđi slučaj. Češće to treba inicirati država. Kada to čini država, pretpostavka je dobro “pripremljen teren”, odnosno prihvaćanje ideje od većine vlasnika zemljišta. A važnost i neophodnost komasacije vidljiva je i iz strukture poljoprivrednih površina.

U 2018. u Hrvatskoj je bilo registrirano 157.394 OPG-ova, s prosječno 7,2 ha površina u 8,6 parcela prosječne veličine 0,8 ha po parceli. Velike su razlike po županijama. Površinski najveća poljoprivredna gospodarstva su u Vukovarsko-srijemskoj (18,7 ha), Osječko-baranjskoj (17,9 ha) te Virovitičko-podravskoj županiji (13,2 ha). Najveće prosječne parcele također su najveće u ovim županijama (Osječko-baranjska 2,5 ha, Vukovarsko-srijemska 2,1 ha te Virovitičko-podravska 1,5 ha).

Ostale županije su s daleko nepovoljnijom strukturom te su najmanje prosječne veličine parcela u Dubrovačko-neretvanskoj (0,2 ha) te Krapinsko-zagorskoj (0,3 ha). Zbog mnogih razloga, a prvenstveno visokih troškova uređenja zemljišta, komasacija se i preporuča za županije s manjim brojem, ali prosječno većih zemljoposjednika, dok se za ostale županije preporučaju neki drugi oblici okrupnjavanja površina i proizvodnje, kao što je dragovoljna zamjena, prodaja ili stvaranje nekih proizvođačkih oblika povezivanja, npr. proizvođačkih organizacija.

Posljednja veća komasacija u Hrvatskoj zabilježena je prije tridesetak godina i logično pitanje je zašto se u međuvremenu nije ništa učinilo. Odnosno, da li se od nje odustalo i gdje je problem, odnosno tko je kriv. Zadnji Zakon o komasaciji datira od 2015. i od tada nije učinjeno ništa. U izradi Zakona sudjelovali su sve relevantne institucije, ali važniji pomak nikada nije učinjen. Iz tog doba spominje se i sve manje pamti pilot projekt komasacije, kojeg je trebala provesti tadašnja Agencija za poljoprivredno zemljište i to u Brodsko-posavskoj, Virovitičko-podravskoj, Istarskoj i Ličko-senjskoj te Međimurskoj županiji. Iako je ponegdje bio iskazan značajan interes poljoprivrednika, pilot program nije zaživio.

U izbornoj godini velike reforme, kakva je nesumnjivo komasacija, u pravilu izostaju, a nove vlasti ne žele provoditi politiku koju je donijela prethodna Vlada. Tako se već godinama vrtimo u krug i ne rješavamo ovaj veliki izazov za hrvatsku poljoprivredu. Drugi kao prepreku navode visoke troškove. Sami troškovi procjenjuju se između 400 i 500 eura po ha, a iako se proširila lepeza mogućih izvora financiranja ni to nije pomoglo da se krene dalje.

Treći prepreku nalaze u velikom broju vlasnika zemljišta, pri čemu se mnogi ne bave proizvodnjom pa je i mali interes za komasacijom. Četvrti naglašavaju nisku profesionalizaciju poljoprivrede, s nereguliranim korištenjem površina i u nedostatku tržišta zemljištem. Peti ističu nedostatak vizije razvoja, što se u posljednje doba očituje i kod izrade Strategije poljoprivrede.

Loše stanje zemljišta
U nedostatku vizije, ne potiču se zainteresirani za poljoprivrednu proizvodnju na dodatna ulaganja, a one druge, vlasnike neobrađenih i napuštenih površina, “ne prisiljava” se da te iste površine daju u prodaju. I svi su u pravu, pri čemu je ipak najveća odgovornost na nositeljima poljoprivredne politike, kojima je obveza pronaći mehanizme, metode i sredstva za uređenje poljoprivrednih površina, koliko za okrupnjavanje, a još više za hidromelioracijske zahvate jer nas na to upozoravaju i sve veći klimatski ekstremi.

Ono što zabrinjava je stanje već uređenog poljoprivrednog zemljišta. U Hrvatskoj je drenirano oko 167 tisuća ha, odnosno oko 6,7% površina. Prema procjeni stručnjaka, čak 85% sustava cijevne drenaže je devastirano – nefunkcionalno, a “starost” sustava na 95% površina dreniranog zemljišta je preko 30 godina. Procjenjuje se da bi samo za hidro i agromelioracijske mjere dodatnog uređenja dreniranog zemljišta za potrebe navodnjavanja trebalo izdvojiti 2,1 milijardu kuna (bez PDV-a), od toga za agromelioracije 688 milijuna kuna i hidromelioracije oko 1,4 milijarde kuna.

Stav stručnjaka Smartera je da se bez jasne vizije poljoprivrednog razvitka, na čemu su sami radili i izradili dokument s jasnim ciljevima, mjerama i nositeljima, neće učiniti toliko očekivani iskorak u neophodnom postupku komasacije poljoprivrednog zemljišta. Ozbiljni poljoprivredni proizvođači, i mali i veliki, za to vrijeme čekaju da temeljni resurs proizvodnje prestane biti priča za zabavu i sitna lokalna politička potkusurivanja.