Radnja Oppenheimera, ovoljetne iznenađujuće filmske uspješnice, podsjeća na nastavak Ratova zvijezda. Zlo carstvo planira iskoristiti mračnu silu kako bi pokorilo čovječanstvo. Srećom, snage dobra ovladaju tehnologijom prije neprijatelja, osiguravajući pobjedu.

No, napor je izuzetno skup, a mobilizacija potrebnih resursa iziskuje ogromna ulaganja i organizacijsko umijeće. Drugim riječima, to iziskuje politiku.

Moralna pitanja
Prikaz projekta Manhattan bilježi jedinstveni povijesni trenutak kada su znanstvenici, donositelji politike i političari bili usklađeni u potrazi za zajedničkim ciljem. Albert Einstein obavijestio je tadašnjeg američkog predsjednika Franklina Delana Roosevelta da nacistička Njemačka radi na novom i moćnom nuklearnom oružju.

Roosevelt je, kao odgovor na to, angažirao Roberta Oppenheimera da vodi tim vrlo talentiranih znanstvenika, od kojih su mnogi bili europske izbjeglice u bijegu od fašističkih režima.

Razvojem bombe prije nacista, Oppenheimer i njegovi znanstvenici odigrali su ključnu ulogu u osiguravanju pobjede saveznika. Međutim, savez između znanstvene zajednice i američke vlade ubrzo je prerastao u zajedljivost dok su se znanstvenici borili s moralnim pitanjima koja su se nametnula njihovim radom, osobito nakon atomskih bombardiranja Hirošime i Nagasakija.

Jedan znanstvenik, Klaus Fuchs, dao je Sovjetskom Savezu strogo povjerljive informacije o projektu Manhattan, a Oppenheimer se protivio razvoju hidrogenske bombe. Postoji jeziva sličnost između Oppenheimera i Anthonyja Faucija, bivšeg direktora Nacionalnog instituta za alergije i zarazne bolesti koji je pomogao u vođenju odgovora američke vlade na bolest COVID-19.

Fauci je postao predmetom brojnih teorija zavjere i političkih napada republikanskih političara i konzervativnih stručnjaka – istih političara i stručnjaka koji tvrde da su klimatske promjene prijevara.

Ovaj problem nikako nije ni nov ni ograničen na Sjedinjene Američke Države. Sovjetski diktator Josif Staljin prkosio je znanstvenom establišmentu i podržao lažnu teoriju Trofima Lisenka da se stečene osobine mogu naslijediti, uništavajući sovjetsku poljoprivredu i izgladnjujući milijune ljudi. U Kini je kulturna revolucija Mao Ce-tunga ciljala sveučilišne profesore i stručnjake, označavajući ih “klasnim neprijateljima”.

Nasuprot tome, podrška sovjetskog vođe Nikite Hruščova znanstvenicima otvorila je put SSSR-u prema razvoju hidrogenske bombe, lansiranju satelita Sputnik 1 i tome da Jurij Gagarin postane prvi čovjek u svemiru.

Thabo Mbeki, koji je naslijedio Nelsona Mandelu na mjestu predsjednika Južnoafričke Republike neslavno je zanijekao da je AIDS uzrokovan virusom HIV-a, što je rezultiralo gubitkom stotina tisuća života.

Venezuelanac Hugo Chávez mislio je da može voditi državnu naftnu tvrtku PDVSA bez svojih najsposobnijih profesionalaca, otpustivši 18.000 zaposlenika i uništivši tvrtku koja je bila odgovorna za velik dio gospodarskog rasta zemlje.

Područje političkog
Složena interakcija stručnosti, politika i politike djelomično proizlazi iz činjenice da stručnjaci posjeduju vrijedne vještine koje se ne mogu upotrijebiti bez njihovog pristanka. To im daje ovlast da se suzdrže od projekata čije ciljeve ne podržavaju. Primjerice, napori da se pobijedi nacistička Njemačka upotrebom atoma kao oružja dobili su gotovo jednoglasnu potporu znanstvenika, za razliku od odluke da se nuklearne bombe bace na Hirošimu i Nagasaki, ili da se razvije znatno razornija hidrogenska bomba bez jasne i sadašnje opasnosti.

Iako stručnjaci mogu pružiti korisne smjernice u vezi s teškim političkim odlukama, njihova uloga može biti vrlo kontroverzna. Suzbijanje širenja bolesti COVID-19 nalagalo je privremeno, ali neizmjerno skupo zatvaranje gospodarstva. Borba protiv klimatskih promjena iziskuje sličan disruptivni i skupi odmak od fosilnih goriva.

Te odluke uključuju teške, neizvjesne i inherentno političke kompromise. Primjerice, odmjeravanje stope zaraze bolešću COVID-19 u odnosu na mogući gubitak školskih dana nije samo tehničko pitanje. To je društveni izbor između dva proturječna prioriteta.

Stručnjaci igraju ključnu ulogu u razumijevanju prirode tih kompromisa. Ali njihova prirodna sklonost formiranju mišljenja o najboljim potezima često ih vodi izvan njihovog područja stručnosti i u područje političkog odlučivanja.

Primjerice, epidemiolozi mogu objasniti zdravstvene posljedice ponovnog otvaranja škola tijekom pandemije. Međutim, njihovi su uvidi u to kako zatvaranje škola utječu na obrazovne ishode učenika ili kako bi društvo trebalo cijeniti ove suprotstavljene ciljeve ograničeni.

Bez obzira na političke sklonosti, društvo koje ne prepoznaje vrijednost svojih stručnjaka propušta njihovo znanje i smanjuje broj i kvalitetu budućih stručnjaka.

Slično tome, znanstvena zajednica koja zamagljuje razliku između znanja i donošenja odluka riskira gubitak povjerenja društva. Iako poticanje pozitivnog odnosa između znanosti, politika i politike nesumnjivo predstavlja izazov, potencijalne su koristi ogromne.