Do utorka nitko nije znao kako će ispasti američki predsjednički izbori. Jedna je od mogućnosti bila je da se Trumpov mjehurić konačno rasprsne, omogućavajući povratak u normalu u Americi i širom svijeta. Ali je također bilo moguće da SAD posrne prema radikalnom militariziranom autoritarizmu koji bi uspostavio novu normu za despote drugdje.

Politolozi nisu jedini koji ovdje vide zabrinjavajuće odjeke povijesti. Najdugovječniji šef kabineta Donalda Trumpa, general John Kelly, kaže da bivši predsjednik “odgovara definiciji fašista”, pod čime misli na “krajnje desničarsku autoritarnu, ultranacionalističku političku ideologiju i pokret koji karakterizira diktatorski vođa, centraliziranu autokraciju, militarizam, prisilno suzbijanje opozicije, vjerovanje u prirodnu društvenu hijerarhiju”.

Moderni fašizam u američkom stilu ima očite korijene u prošlosti. U svom romanu iz 2004. godine, Zavjera protiv Amerike, Philip Roth oslanjao se na stvarne povijesne ličnosti i događaje kako bi predstavio svoj protučinjenični scenarij u kojem je Charles Lindbergh izabran za predsjednika u radikalnom izolacionističkom, antisemitskom programu “Amerika na prvom mjestu”. A neki analitičari i povjesničari osvrnuli bi se još dalje, ne samo na 1930-e, već i stoljeće ranije, na populističku retoriku i promiskuitetni rasizam predsjednika Andrewa Jacksona.

Upadanje u barbarstvo
U svakom slučaju, epizode propasti demokracije uvijek dovode do istog tjeskobnog pitanja. Je li neka posebna značajka kulture postupno nagrizala politički sustav ili imamo posla s dubljom, urođenom ljudskom sklonošću koja se može držati pod kontrolom samo pravim institucionalnim aranžmanima (poput onih koje su briljantno istaknuli Alexander Hamilton, John Jay i James Madison u Federalističkim spisima)?

Kultni slučaj upadanja u barbarstvo je, naravno, međuratna Njemačka. Kako bi objasnili upadanje te zemlje u političko nasilje, fašizam, militarizam i na kraju genocid, neki analitičari ukazuju na inherentne njemačke kulturološke sklonosti – od žestokog antisemitizma Martina Luthera do abdikacije njemačkih liberala iz devetnaestog stoljeća u kontekstu sirove političke moći i Bismarckove “krvi i željeza”.

Kao i ovogodišnja američka predsjednička utrka, rezultati njemačkih izbora 1930-ih bili su vrlo tijesni. U svakom slučaju, Adolf Hitler i njegova stranka osvojili su znatno manji udio glasova nego što će Trump vjerojatno dobiti u studenom. Nakon što je osvojila 37 posto na izborima u srpnju 1932., nacistička stranka skliznula je na 33 posto na izborima u studenom 1932. Čak i na neslobodnim izborima u ožujku 1933., kada je Komunistička partija bila zabranjena, a birači podvrgnuti masovnom zastrašivanju, nacistički glasovi bili su ispod 44 posto. Sam Hitler osvojio je samo 30 posto glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora u proljeće 1932., a 37 posto u drugom krugu.

Dakle, Hitlera na vlast nije donio veliki val podrške. Umjesto toga, svoj politički uspon dugovao je reakciji tradicionalnih institucija: vojske, birokracije, policije i prije svega poslovne zajednice. Kao i u današnjoj korporativnoj Americi, vodeći njemački industrijalci bili su podijeljeni. Mnogi su bili sumnjičavi prema nacistima, ali čak ni oni nisu u potpunosti prepoznali radikalizam Hitlerovog programa.

Georg Solmssen, izvršni direktor najveće njemačke banke (Deutsche Bank), kršten je kao protestant, ali djed mu je bio rabin, a otac bankar koji se bavio financijama jer su Židovi bili isključeni iz državne službe. Ovaj miran, inteligentan čovjek smatrao je naciste prijetnjom uglavnom zbog socijalističkih i populističkih elemenata njihovog programa; pretpostavio je da je njihov mahniti antisemitizam samo taktički izborni trik.

Solmssen nije shvatio što je nacizam sve do travnja 1933., kada je bilo prekasno. Svakako nije bio jedini. Mnogim pristojnim ljudima nedostajalo je mašte da shvate razmjere nasilja koje će Hitler uskoro pokrenuti. Pretpostavka unutar njemačkog establišmenta bila je da se demagog može ukrotiti. Ali ovo opasno gledište temeljilo se na iluziji. Uostalom, širi politički kontekst iz temelja se promijenio.

Sustav reparacija nakon Prvog svjetskog rata, uspostavljen na mirovnoj konferenciji u Versaillesu 1919., ozbiljno je ograničio Njemačku i njezin manevarski prostor. Ali do 1933. međunarodni sustav već se raspao. Dvije godine ranije, japanska vojska izazvala je granični incident u Mandžuriji, a zatim preplavila granicu, zanemarivši Ligu naroda i njezin sporazum koji zabranjuje “agresiju”.

Zlokobne paralele
Povrh toga, s obzirom na to da je globalno gospodarstvo patilo tijekom Velike gospodarske krize, bilo je malo poticaja da se nastavi igrati po pravilima starog gospodarskog sustava. Nacionalizam i autarkija tako su postali sve privlačniji kao jeftine strategije za povećanje njemačkog životnog standarda.

Još jednom ima zlokobnih paralela sa sadašnjim trenutkom. Većina, ako ne i sve, međunarodne institucije pokazuju znakove starenja, a sustav Ujedinjenih naroda paraliziran je podjelama oko ruskog rata protiv Ukrajine i izraelskih kampanja protiv Hamasa, Hezbollaha i – možda uskoro – Irana. Međutim, za razliku od ranih 1930-ih, svjetsko gospodarstvo još je uvijek vrlo međusobno povezano i međuovisno. Dakle, bilo kakav pomak prema istinskoj autarkiji ne bi bio bezbolan. Naprotiv, troškovi bi bili očiti Amerikancima i ostatku svijeta, a prije svega financijskim tržištima.

U tom kontekstu, zapanjujuće je čuti istaknute financijske ličnosti poput osnivača BlackRocka Larryja Finka kako tvrde da američki izbori “zapravo nisu važni” za tržišta. Zašto vodeće ličnosti poput Warrena Buffetta ne izađu i ne kažu nešto? Čini se da se ponašaju poput njemačkih poslovnih lidera prije siječnja 1933.

Upravo zato što međunarodne gospodarske veze mogu ograničiti nacionalno političko djelovanje, njihov prekid može izazvati veliki financijski šok. Ovisno o tome kako se ovi izbori odigraju, uskoro bi moglo doći vrijeme kada će Amerikanci (i svi ostali) biti vrlo zahvalni na ograničenjima koja dolaze s globaliziranim gospodarstvom. Malo je događaja koji u većoj mjeri otrežnjuju i koji više diskreditiraju one koji promiču lošu politiku od financijskog sloma koji uništava egzistenciju birača i degradira njihov životni standard.

© Project Syndicate 2024.