Potres koji je sredinom ožujka pogodio Zagreb došao je u najnezgodnijem trenutku. Naime, iako ne postoji “dobar trenutak” za bilo koju katastrofu ovaj je došao u vrijeme pandemije koronavirusa te strogih epidemioloških mjera koje su gotovo u potpunosti zatvorile društvo te otežale spašavanje, sanaciju i obnovu.

I dok su u narednim danima nakon potresa gotovo svi stradalnici zbrinuti u priručne ili zamjenske prostore, sanacija je obavljena u tragovima, a obnove u protekla tri mjeseca, osim možda na ponekoj obiteljskoj kući, uopće nije bilo.

Glavni razlog za to su političke kalkulacije oko parlamentarnih izbora, a koji su raspisani puno prije nego što se to očekivalo – već početkom srpnja, iako su svi očekivali izlazak na birališta tek najesen ili čak prije Božića.

Sabor se raspustio 18. svibnja, a već koji dan kasnije je i predsjednik države raspisao izbore za 5. srpnja. To konkretno znači da smo već jedan i pol mjesec bez zakonodavne vlasti, a izvršna nam je u tehničkom mandatu, bez stvarne volje i želje da poduzme nešto konkretnije oko obnove hrvatske metropole čija vrijednost se mjeri desecima milijardi kuna.

Već nekoliko sati nakon prvog šoka bilo je jasno da je šteta znatna te da će trebati puno vremena, a još i više novca, da se stanje popravi. Nekih dva mjeseca nakon potresa došle su i prve procjene stanja i štete.

Oštećeno je više od 30.500 zgrada, od čega njih gotovo 5000 do neuporabljivosti, a najveći dio toga odnosi se na povijesno središte Donjeg i Gornjeg grada s reprezentativnim zgradama starima 100-200 godina – većina ih je izgrađena nakon katastrofalnog potresa 1880.

Iako se s cijenom obnove kalkulira u vrlo velikom rasponu, od nekih 15 milijardi kuna pa sve do 100-tinjak milijardi, većina stručne javnosti se složila da bi neka minimalna, a opet optimalna cijena obnove Zagreba, koja bi jamčila da će se zgrade statički i funkcionalno obnoviti, bila 42 milijarde kuna. Vlada je, pak, prije nekih mjesec dana procijenila štetu od potresa na 86 milijardi kuna, a s tim iznosom se išlo i prema EU za pomoć.

Nerazjašnjeno vlasništvo

Upravo je ovog tjedna u Zagrebu održana, u organizaciji Poslovnog dnevnika, prva sveobuhvatna konferencija posvećena problematici postpotresne obnove, a koja je okupila gotovo 100-tinjak stručnjaka.

Tu je možda i prvi put sveobuhvatno upozoreno na nekoliko velikih problema: nepostojanje zakonskog okvira za obnovu, nerazjašnjeno vlasništvo u mnogim slučajevima, ilegalne rekonstrukcije, pitanje izvora financiranja, nepostojanje građevinske operative koja bi mogla obaviti obnovu, konzervatorski i arhitektonski zahtjevi itd.

Naime, kako je rečeno, postojeća regulativa obnovu grada u većem opsegu čini nemogućim jer se radi o vrlo složenim vlasničkim i drugim odnosima koji su regulirani desecima normi te je gotovo nemoguće ishođenje bilo kakvih dozvola i financijskih konstrukcija.

S druge strane, pitanje je što će se i kako obnavljati – oštećene su mnoge stare zgrade u Zagrebu, ali je pitanje jesu li, osim što su stare, po ičem drugom vrijedne te treba li ih vraćati u prvobitno stanje ili bi ih bilo bolje rekonstruirati prema modernim standardima i potrebama. To je pitanje na koje će odgovor morati dati konzervatori i arhitekti.

Tu je i pitanje financiranja. Oštećene su uglavnom stambene i javne zgrade. Koji bi interes imao privatni kapital da ulazi u taj biznis? Gotovo nikakav.

Takvi objekti ne ostvaruju uglavnom nikakav profit te je jasno da se to mora napraviti sredstvima samih suvlasnika te države. Centar Zagreba je povijesna i turistička znamenitost i jasno je da tu, osim interesa samih stanara, postoji i javni interes da se to dovede u red.

Obveznice i zaduživanje

No što je s neuglednijim oštećenim zgradama izvan centra grada ili na samoj periferiji? Jasno je da su proračuni privatnih vlasnika oštećenih stanova relativno skromni, a iz EU poručuju da bi oni mogli pomoći sa 600 milijuna eura, no nešto se očekuje i od donatorske konferencije u Bruxellesu gdje bi sama Unija, zemlje članice i razne institucije mogle donirati još nešto sredstava.

Ostatak će se morati osigurati na nacionalnoj i lokalnoj razini – u Gradu Zagrebu predlažu ukidanje Fonda solidarnosti jedinica lokalne samouprave u koji metropola uplaćuje 860 milijuna kuna godišnje i plasiranje tog novca u obnovu. Ono što će nedostati morat će se osigurati izdavanjem državnih i/ili gradskih obveznica i dugoročnim zaduživanjem.

Na kraju, postavlja se pitanje imamo li građevinsku operativu koja tu obnovu može obaviti, i u kojem roku? Ni tu stvari nisu baš sjajne. Stručnjaci ističu da Hrvatska ima kompetitivne tvrtke, kvalitetne radnike, a i vlastiti građevinski materijal. No jednako upozoravaju na ograničene kapacitete i činjenicu da je lani Top10 građevinskih tvrtki ostvarilo ukupni prihod od pet milijardi kuna.

Dakle, ako se obnova procijeni na 42 milijarde kuna, ili najviše 86 milijardi, hrvatski građevinari bi se sljedećih osam do 10 godina morali baviti samo obnovom Zagreba, a svima je jasno da tako ne može biti jer svi oni imaju svoje tekuće i već dogovorene projekte.

To pak znači da, osim što bi obnova kada se jednom stvori zakonski okvir i zatvori financijska konstrukcija, mogla potrajati desetljećima, većina tih desetaka milijardi kuna će izvjesno završiti u džepovima tvrtki iz drugih zemalja, u konačnici možda i iz Kine.

U Ministarstvu graditeljstva kolokvijalno ističu da je obnova Zagreba, po vrijednosti i složenosti, u razini 18 Peljeških mostova. Kako nam most rade Kinezi, oni vjerojatno ne bi imali ništa protiv da se dodatno ekipiraju i dođu malo sjevernije do Zagreba zbog 5-6 milijardi eura.