Nejednakost se trenutačno nadvija nad dnevni red donositelja politika u većoj mjeri nego što je to bio slučaj tijekom duljeg razdoblja. Uslijed političkog i društvenog zazora od etabliranog gospodarskog poretka koji potiče uspon populističkih pokreta i uličnih prosvjeda od Čilea do Francuske, ova je tema postala hitan prioritet svim vrstama političara.

Dobra vijest je da nismo suočeni s oskudicom političkih alata neophodnih za reakciju na rastuću nejednakost. Na nedavno održanoj konferenciji koju sam organizirao zajedno s Olivierom Blanchardom, bivšim glavnim ekonomistom Međunarodnog monetarnog fonda, skupina ekonomista dala je širok raspon prijedloga, obuhvativši sve tri dimenzije jednog gospodarstva: pretproizvodnju, proizvodnju i postproizvodnju. Važne intervencije tijekom pretproizvodnje su obrazovne, zdravstvene i financijske politike koje oblikuju stečevine s kojima pojedinci ulaze na tržišta. Porezna politika i politika poreza na prijenos imovine koje preraspodjeljuju tržišni dohodak spadaju u kategoriju postproizvodnje. Preostala kategorija, intervencije na razini proizvodnje, uključuju možda i najinovativnije ideje. Politike u toj kategoriji usmjerene su izravno na odluke tvrtki po pitanju zapošljavanja, ulaganja i inovacija, kroz oblikovanje relativnih cijena, pregovaračkog okruženja između potražitelja proizvodnje (osobito radnika i dobavljača) i regulatornog konteksta. Primjeri toga su minimalne plaće, pravila radnih odnosa, inovacijske politike naklonjene zapošljavanju, politike usmjerene na konkretna područja i ostale vrste industrijskih politika te provođenje zakona protiv trustova.

Nedovoljni napori u SAD-u

No, temeljno pitanje dobilo je relativno malo pažnje: na koju vrstu nejednakosti bi se te mjere trebale usmjeriti? Politike koje se bave nejednakošću obično su usredotočene ili na smanjenje dohotka na vrhu ljestvice raspodjele, kao što je slučaj s progresivnim sustavom oporezivanja dohotka ili na povećanje dohotka siromašnih kroz, recimo, gotovinske isplate obiteljima ispod linije siromaštva.

Takve bi politike trebale doživjeti ekspanziju, osobito u zemlji kao što su Sjedinjene Američke Države, u kojoj su napori koji se trenutačno ulažu po tom pitanju nedostatni. Međutim, današnja nejednakost također iziskuje drugačiji pristup koji se usredotočuje na ekonomske nesigurnosti i zabrinutost skupine ljudi koja se nalazi u sredini ljestvice raspodjele dohotka. Naše demokracije mogu minimalizirati prijetnje društvenog razdora, nativizma i autoritarnosti samo kroz povećanje gospodarskog blagostanja i društvenog statusa radnika srednje i niže srednje klase.

Nejednakost druge vrste

Potreba za takvim pristupom odražava se u činjenici da su konvencionalni pokazatelji nejednakosti loši pretkazivači ekonomskog i političkog nezadovoljstva u demokracijama. Primjerice, u Francuskoj je krajnja desnica ostvarila veliki napredak, a društveni prosvjedi (od strane takozvanih Žutih prsluka) su rasprostranjeni. Ipak, nejednakost (izmjerena Ginijevim koeficijentom ili dionicama kompanija koje generiraju najveće prihode) nije značajno porasla, za razliku od većine ostalih bogatih demokracija. Jednako tako, trenutni ulični prosvjedi u Čileu dolaze nakon dva desetljeća značajnog smanjenja dohodovne nejednakosti. Izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika 2016. godine nije se temeljio na odluci najsiromašnijih država, već onih u kojima su gospodarske prilike i otvaranje radnih mjesta zaostajali za ostatkom države.

Očito je da nezadovoljstvo proizlazi iz nejednakosti drugačije vrste, koja uglavnom utječe na srednje pozicionirane na ljestvici raspodjele dohotka. Od ključne je važnosti za taj problem nestanak (i relativno pomanjkanje) dobrih stabilnih radnih mjesta. Deindustrijalizacija je rezultirala uništenjem brojnih proizvodnih središta, proces koji je pogoršala ekonomska globalizacija i tržišno natjecanje s državama kao što je Kina. Tehnološke promjene imale su osobito negativne posljedice na srednje pozicionirana radna mjesta s obzirom na raspodjelu vještina, što je utjecalo na milijune radnika u proizvodnji, činovnika i zaposlenika u prodaji. Slabljenje utjecaja radničkih sindikata i politika usmjerenih na povećanje fleksibilnosti tržišta rada dodatno je pridonijelo kazualizaciji zapošljavanja.

Široki socijalni rascjepi

Druga strana priče, koja se ne odražava u konvencionalnim mjerenjima nejednakosti, rastuća je geografska, socijalna i kulturna separacija između velikih segmenata radničke klase i elita. To se odražava najneposrednije u prostornoj segmentaciji između prosperitetnih, kozmopolitskih urbanih središta i ruralnih zajednica koje zaostaju za njima, manjih gradova i zabačenih urbanih područja.

Te prostorne praznine potiču socijalne rascjepe širih razmjera koji ih i pojačavaju. Nejednakost se manifestira u obliku percipiranog gubitka digniteta i društvenog statusa među manje obrazovanim radnicima i ostalim “autsajderima”. Ekonomisti počinju priznavati da borba protiv rezultirajuće polarizacije uvelike ovisi o revitalizaciji sposobnosti gospodarstva po pitanju otvaranja dobrih radnih mjesta. Niti ovdje ne nedostaje ideja. Institucijama na tržištu rada i globalnim trgovinskim pravilima potrebna je reforma kako bi ojačali pregovaračku moć radne snage vis-à-vis globalno mobilnih poslodavaca. Same tvrtke moraju preuzeti veću odgovornost za svoje lokalne zajednice, poslodavce i dobavljače. Vladina podrška inovacijama mora biti usmjerena eksplicitno prema tehnologijama koje su naklonjene zapošljavanju. Možemo predvidjeti potpuno novi režim javno-privatne suradnje u usluzi izgradnje gospodarstva dobrih radnih mjesta.

Brojne te ideje nisu ispitane. No, novi izazovi iziskuju nove mjere. Ako nismo spremni biti hrabri i maštoviti u usluzi stvaranja inkluzivnih gospodarstava, predat ćemo teren prodavačima starih, ispitanih i katastrofalnih ideja.

© Project Syndicate, 2019.