Nuklearna energija ponovno postaje tema, kako u Europskoj uniji tako i u svijetu, u kontekstu geopolitičkih neuralgičnih točaka koji su promijenili prilike u dobavnim pravcima drugoga važnog tranzicijskog energenta prema neutralnim ugljičnim emisijama.

U nas se već neko vrijeme raspravlja o potrebi ulaska u partnerstvo izgradnje, sa Slovenijom, drugog bloka nuklearne elektrane Krško. U tom bi poslu nedvojbeno trebala sudjelovati javna kompanija Hrvatska elektroprivreda (HEP), a izborni proces je pravo vrijeme za pitati se tko će to platiti.

Napadom Rusije na Ukrajinu, sankcijama ruskim energentima, ali i političkim i (para)vojnim terminiranjem dobavnih pravaca, u prvom redu plinovoda, nakon desetljeća u kojima je bila neželjeno dijete europske energetike (s izuzetkom Francuske), ponovno se počelo raspravljati o aktivaciji nuklearne energije. Pojačano je to i krizom, koju je sukob na Bliskom istoku izazvao u opskrbnim lancima brodarima, a što bi moglo utjecati na cijene dobave ukapljenog plina.

Strelovit rast
Zbog toga smo ponovno počeli razmišljati o tomu kako ta vrsta energije, premda ima svoje rizike poglavito u zbrinjavanju opasnog otpada, ima nulti ugljični otisak. Zbog toga je ona vrlo prihvatljiva kao tranzicijski energent prema razvoju tehnologije dostatnom za potpuni prelazak na zeleno gospodarstvo do sredine stoljeća.

Prepoznalo je to nekoliko uglednih međunarodnih organizacija, poput Međunarodne agencije za energiju (IEA), koja je u svom nedavnom predviđanju, temeljem projekcija razvoja Indije i Kine, predvidjela streloviti rast uporabe nuklearne energije u sljedećih desetak godina.

Također, na marginama klimatske konferencije u Dubaiju (COP28) potpisana je inicijativa za nuklearnu energiju, u koju su ušle čak i neke zemlje koje su ne tako davno doživjele nuklearne nesreće na svome tlu. Poput Japana.

Potpisnik inicijative je i Hrvatska, u čiju se energetsku strategiju nuklearna energija vratila, slučajno ili ne, koincidentno s ulaskom u vojno strateško partnerstvo s jedinom pravom europskom silom na području nuklearne energije – Francuskom.

Ideja partnerstva sa Slovenijom na izgradnji drugog bloka NE Krško tako je dobila pravo javnosti. Glavni argument nije cijena električne energije, nego stabilnost opskrbe, što je u cjenovnim krizama, krizama opskrbe drugih energenata ili možebitnoj krizi u proizvodnji nekonvencionalne energije, izrazito važno.

Ovih dana smo i službeno ušli u predizbornu kampanju. Zato je pravo vrijeme, s onima koji će biti zaduženi dati strateški smjer u hrvatskoj energetici, razgovarati o tome tko će to platiti. Tema je to koja je neodvojiva od razgovora o sudbini kompanije koja bi, posve logično, bila nositelj takvoga posla.

Govorimo, dakako, o HEP-u. Ovih smo dana i od financijske javnosti u jednom poslovnom mediju, ali i od predstavnika dvije od pet političkih platformi s najvećim rejtingom prema ispitivanju javnog mnijenja, čuli kako bi najbolje rješenje bilo kada bi takav posao financirali građani putem inicijalne javne ponude HEP-a. U tim se prijedlozima moglo čuti kako bi idealno bilo izlistati 20 do 30 posto kompanije putem IPO-a.

Takvo bi rješenje pozdravili u krugovima institucionalnih investitora i malih ulagača, to bi značilo dodavanje dinamike na prilično slabašno hrvatsko tržište kapitala, no postavlja se pitanje što bi takvo rješenje suštinski donijelo hrvatskom energetskom tržištu.

Trošak socijalne poluge
U kontekstu ne tako davnih prigovora Europske komisije i OECD-a oko ustroja HEP-a u vertikalnu kompaniju čije sastavnice, iz pozicije suvlasništva u infrastrukturi konkuriraju privatnim kompanijama na tržištu distribucije i proizvodnje energije, te time stvaraju nelojalnu konkurenciju na liberaliziranom tržištu, predloženo rješenje bi vjerojatno bio izraz dobre volje, ali u smislu rješavanja spomenutih izazova, ništa više od toga.

Razlog je to što su neki hrabriji analitičari, premda prilično utihnuli u vremenu dvije uzastopne krize iza nas kada je HEP bio socijalna poluga za pomoć industriji i građanstvu, predlagali formiranje tri kompanije od HEP-a. Kompanije distribucije, proizvodnje i infrastrukture.

Pritom bi distribuciju, kao tržišnu komponentu trebalo u potpunosti prodati na burzi ili nekom investitoru. Proizvodnji bi trebalo naći strateškog partnera ili je dati koncesionaru na ograničeno upravljanje. Novac od prodaje i koncesija trebalo bi uložiti u modernizaciju infrastrukture koja bi trebala ostati u potpunosti javna kompanija kako bi u budućnosti mogla odgovarati na izazove prihvata novih oblika energije, što su u posljednje vrijeme učestali prigovori.

A koliko je stajala socijalna poluga, mjerljivo je u proračunskom pokrivanju dugova kompanije. U predloženom tržišno prihvatljivijem rješenju taj bi novac trebalo iz proračuna isplaćivati građanima putem jasnih i mjerljivih kriterija. Biznisu ili (strateškoj) industriji, novac bi u kriznim situacijama ravnopravno trebalo isplatiti svim poreznim obveznicima jer posao države nije birati pobjednike na tržištu.

Ipak, takvo bi rješenje političke aktere lišilo percepcije spasitelja i pozicije proračunskog stimuliranja glasovanja. No, rješenje je to koje bi označilo da se u ovoj zemlji u ekonomskom smislu nakon više od stoljeća, doista nešto počinje mijenjati.