Slušajući središnje bankare, čovjek bi pomislio da je nedavni nalet visoke inflacije bio samo opravdana pogreška u postpandemijskom predviđanju napravljena u krajnjoj neizvjesnosti.

No, iako taj narativ sada prevladava na tržištima i u financijskom tisku, on pretpostavlja razinu neovisnosti središnje banke koja je jednostavno nerealna u današnjem nestabilnom gospodarskom i političkom okruženju.

Čak i ako središnje banke uspiju vratiti inflaciju na 2% u doglednoj budućnosti, vjerojatnost novog inflacijskog vala u sljedećih 5-7 godina značajno se povećala.

To ne znači da su pojedini središnji bankari nepouzdani. Problem je u tome što većina središnjih banaka nije toliko neovisna kao što mnogi vjeruju. U globalnom okruženju obilježenom političkom polarizacijom, teškim teretom državnog duga, geopolitičkim napetostima i deglobalizacijom, autonomija središnje banke ne može biti apsolutna.

Sve bolje od recesije
Kao neizabrani tehnokrati, središnji bankari mogu imati kratkoročnu operativnu neovisnost, ali vlade u konačnici kontroliraju imenovanja i nadziru proračune. U mnogim zemljama vlada također može resetirati ovlasti za provođenje monetarne politike.

Ekonomisti koji slijepo vjeruju u ciljanje inflacije središnjih banaka i postojeće aranžmane smatraju svetinjom ne prepoznaju da je uvjerenje da neovisnost središnje banke može pomoći u kontroli inflacije staro jedva četiri desetljeća.

Iako su Finn Kydland i Edward Prescott s pravom dobili Nobelovu nagradu za ekonomiju 2004. godine za razvoj teorije inflacijske pristranosti u monetarnoj politici, njihovo predloženo rješenje – jednostavno upućivanje središnjih banaka da slijede specifične smjernice – bilo je prilično naivno. Isto bi se moglo reći i za moderne režime koji ciljaju inflaciju ili takozvano Taylorovo pravilo.

Problem je u tome što jednostavna pravila neizbježno nailaze na razdoblja u kojima funkcioniraju vrlo loše i moraju se temeljito revidirati. To se dogodilo, primjerice, nakon globalne financijske krize kada se percepcija središnjih bankara o tome što predstavlja restriktivnu stopu politike dramatično promijenila. Čini se da se to sada opet događa. U tim ključnim razdobljima, središnje banke iznimno su osjetljive na politički pritisak.

Doista, pandemija bolesti Covid-19 vratila je u prvi plan dugo uspavane političke i ekonomske čimbenike. Kao što tvrdim u najnovijem radu u koautorstvu s Hassanom Afrouzijem, Marinom Halac i Pierreom Yaredom, ovi čimbenici vjerojatno neće nestati u skorije vrijeme.

Iako je razdoblje nakon pandemije obilježeno povećanom neizvjesnošću, zbog čega je teško predvidjeti makroekonomske trendove, upravo su tada središnje banke sklonije riziku visoke inflacije, umjesto masovne recesije. Uostalom, ljudi možda ne vole inflaciju, ali još su im omraženije duboke recesije i financijske krize.

Kako geopolitičke napetosti rastu, a globalni rast usporava, gospodarska neizvjesnost vjerojatno će ostati povišena. To je djelomično zato što se, unatoč njihovim drangulijama, “novi keynesovski” modeli predviđanja središnjih banaka u osnovi temelje na ekstrapolaciji.

Drugim riječima, dobro se ponašaju u stabilnim uvjetima, ali često ne uspijevaju predvidjeti glavne prekretnice. U takvim ključnim trenucima, kada su središnje banke posebno osjetljive na političke pritiske, općenito je daleko produktivnije tražiti povijesne paralele ili razmatrati iskustva drugih zemalja. Inflatorni skokovi zasigurno se ne događaju svake godine.

Međutim, još jedan nalet inflacije mogao bi se dogoditi prije nego što tržišta to očekuju. Kada se suoče s gospodarskim neizvjesnostima, središnje banke možda neće težiti visokoj inflaciji, ali će vjerojatno prilagoditi svoje kamatne politike na način koji takav ishod čini vjerojatnijim od duboke recesije ili financijske krize.

Desetljetna učinkovitost
Unatoč tome što je ekonomistima dobro poznata ta inflacijska pristranost, financijska tržišta nisu je prepoznala, možda zato što su poruke središnje banke postale iznimno učinkovite u posljednjih nekoliko desetljeća.

Središnji bankari shvaćaju da će, čim tržišta posumnjaju u njihove namjere, kamatne stope brzo odražavati rast inflacijskih očekivanja. Ipak, malo je vjerojatno da će im ta spoznaja pomoći da se odupru pritiscima političara, koji se često usredotočuju samo na sljedeće izbore i mogu dati prednost drugim pitanjima u odnosu na stabilizaciju kratkoročne inflacije.

Iako bi vlade mogle poduzeti nekoliko koraka za unaprjeđenje neovisnosti središnje banke, takve mjere nisu vjerojatne u današnjem populističkom okruženju. Umjesto da osiguraju da inflacija ostane unutar ciljanog raspona, središnje banke sve se više pritišću da se usredotoče na pitanja za čije rješavanje nemaju potrebne alate, stručnost ili politički legitimitet, poput nejednakosti, klimatskih promjena i socijalne pravde.

Središnji bankari nesumnjivo imaju za cilj ostvariti svoje inflacijske ciljeve, ali uvijek moraju biti oprezni prema svojim političkim gospodarima. Kako bi održale neovisnost pod sve većim pritiskom, središnje banke morat će biti fleksibilne i povremeno činiti ustupke, što bi moglo dovesti do ponavljanja postpandemijskog naleta inflacije u sljedećih deset godina.

Stoga bi realni ulagači trebali shvatiti da čak i ako središnje banke sada uspiju obuzdati visoku inflaciju, ona će se sigurno vratiti prije nego što to trenutno predviđa većina prognoza.

© Project Syndicate 2024.