Hrvatska gubi borbu s epidemijom Covida-19. Priznao je to i Stožer potvrdom da je po incidenciji Hrvatska nesretna rekorderka u Europi. Ne pomažu više niti manipulacije brojkama; naglašavanje udjela pozitivnih u ukupnom, umjesto dnevnom broju testova.

Niti nerazumljive tvrdnje pojedinaca iz Vladinog savjeta da se ne ostvaruju katastrofični scenariji istodobno dok liječnici s “prve crte” govore da se Covid pacijentima redom pune novi odjeli, a u praksi upale pluća liječe oftamolozi i dermatolozi.

Sustav hvatanja kontakata u praksi ne funkcionira već dva mjeseca, iako ministar Beroš tvrdi da funkcionira jer 40 posto novooboljelih dolazi iz samoizolacije. Lociranje kontakata ili je efikasno i zaustavlja širenje zaraze ili nije, pa se zaraza širi, što je kod nas slučaj.

Polovičnog rješenja nema. Hvatska s najvećim udjelom broja novooboljelih na 100.000 stanovnika u Europi više ne može sakriti da je car gol, ma što govorili vladajući i njihovi potparoli, imali oni skrivene interese, bili needucirani ili nešto treće.

Jasno je da je politika umijeće mogućeg, no koronavirus je izmakao kontroli zbog politikanstva.

Vlada bježi od odgovornosti

Ono što je bila iznimka s procesijom na Hvaru pretvorila se u pravilo s kalkuliranjem datuma izbora, sportskih događaja, zatvaranjem očiju na okupljanje masa (starijih uglavnom) i nepoštivanje mjera u crkavama, organiziranje Kolone sjećanja u Vukovaru za umirivanje desnice u vladajućoj stranci.

Nakon Torcidinog slavlja u Splitu gdje policija nije reagirala, iz tog grada stižu gotovo idilične slike stotina naguranih na rivi, većinom bez maski i razmaka, i da parodija bude veća u organizaciji države, odnosno Turističke zajednice.

Ni sada policija ne reagira, kao niti Nacionalni stožer koji je lokalnim kolegama u Osijeku obazrivo poručio da “pokušaju razgovarati” s čelnicima vjerskih zajednica koje ignoriraju epidemiološke mjere. Kako onda u toj kakofoniji očekivati da prosječni građanin nosi masku, održava razmak u trgovini, prijavljuje svoje kontakte?

To je hrvatska stvarnost u kojoj od odgovornosti bježi Vlada skrivajući se iza Stožera, gdje se mjere donose prema tome tko je u kojem trenutku glasniji, kada je politički oportuno zbog datuma izbora (uskoro će i lokalni), kada pada koji vjerski blagdan…

Bitku s Covidom unaprijed smo izgubili ako pod normalno prihvaćamo da dnevno umre 50-70 ljudi. I to od zarazne bolesti u 21. stoljeću u članici EU, jednom od najrazvijenijih dijelova svijeta. Kada smo “oguglali” na autobus-dva mrtvih dnevno?

Poraz je to, ne samo Vlade, nego i čitavog društva koje čekajući cjepivo na koronavirus pokazuje da je cijepljeno protiv empatije prema starijima, bolesnima i najranjivijim skupinama.

Ekonomije nema bez zdravlja

Proljetni lockdown stajao nas je 22 milijarde kuna, a pad BDP-a u drugom kvartalu zaronio je na 15,5 posto. Upravo se te brojke i proračunski bezdan koji se otvorio često uzimaju za argument za izbjegavanje novog zatvaranja po uzoru na Njemačku, Francusku ili Irsku.

Dok su se europske zemlje zatvarale jedna za drugom, kod nas se sa svih strana orilo da nema šanse za novi lockdown. No s odmakom jeseni kako su nas hladniji dani polako zatvarali u zgrade i urede, a ljetna nonšalancija s tretiranjem virusa nastavila, epidemija se razmahala. I što sad?

Vlada Andreja Plenkovića čvrsto stoji iza zacrtanog cilja najranijeg mogućeg uvođenja eura. Za to računa da mora održati prihode i rashode proračuna stabilnima, a deficit ispod tri posto u 2021. Taj brzi kolosijek prema euru nužan je za financijsku stabilnost, sigurnu štednju u bankama, isplate mirovina, jeftino zaduživanje, investicijski kreditni rejting – ukratko, izbjegavanje kaosa.

No to podrazumijeva da gospodarstvo ostane otvoreno i nastaviti puniti proračun koji guta milijarde samo za borbu s koronom. Svako zatvaranje nužno traži kompenzacijske mjere poduzetnicima da ne stave ključ u bravu zauvijek, a za to Vlada nema novca bez zaduživanja.

Okvirna računica kaže da mjesec dana lockdowna stoji oko dvije milijarde eura, a tada bi deficit probio zacrtanih 3 posto i smjestio se bliže 7 posto, a javni dug, kažu upućeni, oko 95 posto.

Dvojba je jasna i bolna: mjesečni lockdown smirio bi epidemiološku sliku i spustio višak smrtnosti, ali bi realno odgodio uvođenje eura i, nije nemoguće, zaljuljao financijsku stabilnost.

Nesreća je u tome što je sada lockdown najskuplje rješenje, a Vlada je jeftinim politikanstvom sama sebi zavezala ruke. Prosinac je vrijeme iznimne predblagdanske potrošnje koja punom parom puni proračun, no istodobno koronvirus uzima najviše žrtava pa sad biraj od dva zla manje.

S cjepivom u najavi, tako blizu, realno tako daleko, Hrvatska nema puno izbora. Ipak, dvojba ekonomija ili zdravlje je lažna. Ekonomije nema bez zdravlja, tvrtke ne mogu raditi s radnicima koji su bolesni, škole i fakulteti ne funkcioniraju kad su učitelji i profesori odsutni, država plaća bolovanja…

Rastezanje epidemije ima svoju cijenu, ne samo u ljudskim životima već i u eroziji ekonomije. Pitanje je samo gdje je točka pucanja. I kada će Vlada preuzeti odgovornost.