Nova rasprava o definiciji infrastrukture upućuje na to da zapadne demokracije počinju pomicati svoje prioritete. Činjenicu da se ponovno usredotočuje na infrastrukturu i ono što ona uključuje treba pozdraviti, i to ne samo zato što to pobija tvrdnju da je Zapad izgubio vjeru u budućnost.

Mnogi tvrde da ulaganje u tradicionalnu fizičku infrastrukturu, kao što su elektroenergetske mreže, distribucija vode i prometne mreže, više nije dovoljno. Sada postoji poticaj za financiranje društvene i kulturne infrastrukture – imovine koja pripada zajednici, poput knjižnica, škola, bolnica i sustava skrbi koji prethodno nisu bili kategorizirani na ovaj način. U međuvremenu, rastuća moć velikih tehnoloških poduzeća potaknula je rasprave o potrebi digitalne javne infrastrukture.

Francuska kovanica
Riječ infrastruktura, koju su skovali francuski željeznički inženjeri krajem devetnaestog stoljeća, odnosi se na složen skup sustava koji omogućuju funkcioniranje društva. O toj složenosti svjedoče isprepletene cijevi i kabeli zakopani ispod gradskih ulica koje građevinske ekipe povremeno iskopaju.

Novo se slojevito postavlja na staro: britanski vozači još se koriste cestama koje su prvi izgradili Rimljani i tunelima i mostovima koje su izgradili viktorijanci. Takva trajnost upućuje na dalekovidna ulaganja u infrastrukturu koja doista može postojati jako dugo.

Iznenađujuće je teško pronaći podatke o razmjerima i stanju postojeće infrastrukture. To je zato što se infrastrukturni projekti uvelike razlikuju. Iako je moguće izbrojati, recimo, mostove, to baš nisu standardne jedinice.

Razmjere i domet nekih mreža svakako je lakše mjeriti u fizičkom smislu – poput megavata na sat za generiranje kapaciteta ili udaljenosti optičkih kabela – ali troškovi instalacije i vrijednost koju stvara svaka jedinica značajno će se razlikovati ovisno o kontekstu. Još je teže izmjeriti kvalitetu i otpornost infrastrukture.

No, jasno je da su zapadne demokracije nedovoljno uložile u održavanje ove “tradicionalne” infrastrukture: dovoljno je razmotriti oronulo stanje njemačkih željeznica, američkih mostova i britanskih usluga vodoopskrbe i odvodnje. Ne iznenađuje da su građani sve zabrinutiji zbog posljedica pogoršanja infrastrukture za njihov svakodnevni život i gospodarstvo u cjelini.

Sada tome dodajte sve veće razumijevanje infrastrukture zapadnog svijeta koja obuhvaća i društvene i kulturne prostore i strukture. Obrazloženje ove proširene definicije jednostavno je: javna dobra i usluge koje vode do zdravih i dobro obrazovanih građana bitne su sastavnice temelja za poslovanje i pojedinačne aktivnosti koje omogućuju funkcioniranje gospodarstva i društva.

U svojoj knjizi iz 2012. godine Infrastruktura: Društvena vrijednost zajedničkih resursa, Brett Frischmann prepoznaje tri karakteristike koje ujedinjuju infrastrukturnu imovinu. Prvo, u njezinoj uporabi nema suparništva (to jest, mnogi se njome mogu koristiti istovremeno). Drugo, potražnja za njom derivativna je – primjerice, ljudi ne troše električnu energiju zbog nje same, već zbog onoga što im ona omogućuje. Treće, njome se može koristiti kao ulaznim elementom za širok raspon drugih aktivnosti.

Pozitivni učinci
Tome bih dodala još tri bitne kvalitete. Kao što Frischmann primjećuje, infrastruktura funkcionira kao neka vrsta zajedničkog dobra, što znači da bi pristup toj imovini trebao biti univerzalan ili barem ne ovisiti o osobnim vezama ili statusu pojedinca. Stoga je riječ o progresivnom obliku ulaganja kojim se ostvaruje uključiv i održiv prosperitet.

Nadalje, infrastruktura često ima pozitivne učinke prelijevanja ili mrežne učinke, a koristi se množe nakon što uporaba dosegne dovoljne razmjere. Primjerice, gospodarski učinak širokopojasnog pristupa internetu povećao se više nego razmjerno broju povezanih osoba kada su uslijed gustoće uporabe novi poslovni modeli postali izvedivi.

Ali vrijedi i suprotno: kako se željeznička mreža pogoršava, doći će do trenutka kada će njezina uporaba za prijevoz robe postati neekonomična. Naposljetku, infrastruktura općenito uključuje početna ulaganja, što rezultira niskim graničnim troškovima opskrbe. Iako se to može činiti očitim, vrijedi naglasiti jer postavlja dva klasična problema s javnim dobrima: kako financirati onoliko infrastrukture koliko je potrebno društvu i kako regulirati sredstva koja je osigurao privatni sektor kada zbog sve većeg povećanja razmjera postaju prirodni monopoli.

Ali još je važnija, barem u današnjem kontekstu, dugoročnost te imovine. Kada je inženjer Joseph Bazalgette izgradio londonski kanalizacijski sustav počevši od 1859. godine, pobrinuo se da njegov kapacitet uvelike premašuje očekivanu potrebu.

Ova je dalekovidnost omogućila funkcioniranje mreže više od 150 godina, tijekom kojih se gradsko stanovništvo utrostručilo, na više od devet milijuna. Tek sada financijski ugrožena vodovodna tvrtka Thames Water proširuje sustav, nakon što je dugogodišnje nedovoljno ulaganje dovelo do skandaloznog povećanja izlijevanja otpadnih voda.

Svako društvo koje dopušta degradaciju postojeće infrastrukture i nedovoljno ulaže u nove potrebe čeka neizvjesna budućnost. Mostovi i kabeli mogu se činiti neglamuroznima, ali ta zajednička imovina bit će temelj gospodarskog rasta u godinama koje dolaze, a zemlje koje u nju ulažu stvaraju uvjete koji su im potrebni za napredak. Dok razgovor o proširenju razmjera infrastrukture na Zapadu postaje sve glasniji, postoji tračak nade da ta društva napokon postaju svjesna potrebe ulaganja u opće dobro.