Sredstva su odobrena. Ursula von der Leyen prošlog je tjedna i svečano uručila Hrvatskoj “blagoslov” za naš plan oporavka te pohvalila državni vrh za hrabrost u planiranju i ciljevima. Drugim riječima, Europska komisija odobrila je naše 22 milijarde eura i zasigurno iznimno razveselila pučanstvo, inače pritisnuto dugim depresivnim razdobljem korona krize, i to razdobljem koje je nastupilo niti godinu dana nakon što smo krenuli s blagim oporavkom od krize iz 2008. godine.

Ali kao i uvijek, nakon svakog monumentalnog trenutka realnost nas vodi u otrežnjenje. Prošlog tjedna smo vidjeli jedan projekt – onaj Mate Rimca, kojeg je i predsjednica Europske komisije nazvala “budućnošću”, međutim vidjeli smo samo taj jedan. I u ushitu zaboravili još jednu činjenicu, da je stiglo “samo” 800 milijuna eura, a za ostatak sredstava moramo održati obećanja, moramo priču vratiti na toliko izlizanu riječ – reforme.

I tu dolazimo do otrežnjenja. Naš plan je ambiciozan i hrabar, naš plan je u skladu s europskim ciljevima, možda i malo iznad njih i na papiru to izgleda odlično. Na papiru Ursula von der Leyen gleda u izrazitu hrabrost aktualne Vlade i Andreja Plenkovića, ali naglasak je na papiru, jer da Ursula von der Leyen provede u Hrvatskoj više od jednog dana i odmakne pogled s papira i hvalevrijednog projekta Mate Rimca pitanje je što bi onda vidjela. Zasigurno prekrasnu zemlju, ono što i mi svi znamo, more i žito, nešto s razglednice, ali gdje bi tražila projekte, reforme, budućnost…

Uskakanje u robotaksi

U perspektivi, za nekoliko godina, kada nas ponovno posjeti šefica Europske komisije, pitanje je što će vidjeti. I taj dio je na nama, da se ne lažemo -priliku imamo, ali hoćemo li ju iskoristiti vrlo je upitno. Jer ako je povijest učiteljica života onda moramo biti jako oprezni prilikom slavlja s obzirom na to da većinu posla tek trebamo obaviti. I to u svim segmentima društva i gospodarstva. Ne predstoji nam popravak nekih dijelova koji ne valjaju već sveobuhvatni reset za koji treba snage, volje ali i znanja. Čini se da jedino novca neće nedostajati. No što od svega potrebnog trenutačno imamo? Čini se da je volja tu. Hrabrost možda proizlazi iz činjenice kako idućih tri godine nema izbora, znanje je samo pitanje koga će Vlada pitati i hoće li upotrijebiti postojeće resurse na pravilan način.

Ipak, prva opasnost dolazi iz nejedinstva i politikantstva. Dok god ne završimo sa strujama koje žive u 1941. i 1991. put oporavka bit će težak jer to traži ostavljanje poznatih tradicijskih puteva i uskakanje u robotaksi, a ne zaprežna kola, kako bi tamo stigli.

Druga opasnost dolazi od ozračja koje na razini društva još uvijek nije naklonjeno poduzetnicima i inovatorima, čemu je možda najveći uzrok dugo trajanje koruptivnog, politikom određenog bogaćenja, a ne stjecanje kapitala na osnovi rada i inovacija. Međutim, to se polako mijenja. Neke radnje u Zagrebu bile su prije nekoliko mjeseci nezamislive, ali isto tako prije nekoliko godina nismo slavili ljude poput Mate Rimca, što danas ipak činimo, pa postoji nada da će naša djeca ili djeca njihove djece imati neke zdravije uzore u životu od nas koji smo odrastali 90-tih.

Treća, i za nas najveća opasnost ipak se zove depopulacija države. Svi planovi mogli bi pasti na jednoj činjenica – nedostatku ljudi. Zdravstveni, mirovinski i sve ostale sustave možemo dovesti u red, to neće biti jednostavan niti kratak put, ali je moguć. Međutim, ako ne bude stanovnika onda sve te sustave, gospodarski gledano, nema tko održavati.

Iskoristiti povijesnu priliku

Ipak, prije svega, u prvom kratkoročnom razdoblju trebamo političku hrabrost. Iako bi bilo najlakše prepustiti rješenja tržištu i gospodarstvenicima, Vlada je odabrala put u kojem još uvijek previše toga ostaje u njezinim rukama, ali je Vlada sama odabrala taj put te sada slijedi za vladajuće onaj teži dio – skupiti dovoljno političke hrabrosti da se na reformama i promjenama ustraje. Da ih ne zaustave glasne bundžije iz raznih redova – preko sindikata do oporbe. Jer konstruktivna kritika je jedno, ali galama zastarjelih “pravednika” poput Vilima Ribića nikako ne smije biti nešto što može zaustaviti gospodarske i ine reforme.

Pitanje pravosuđa, zdravstva, obrazovanja, mirovina mora se riješiti kvalitetno i dugoročno održivo – nikako kratkoročno, za vrijeme trajanja jednog mandata. I zato smo prošlog tjedna stavili na naslovnicu Poslovnog dnevnika jasnu poruku – Sad je sve u našim rukama! Jer nakon što je Ursula von der Leyen odobrila naš nacionalni plan oporavka ostali smo bez alibija i mjesta za skrivanje. Ukratko, odrasli smo preko noći jer uvijek prije mogli smo za svoj neuspjeh optužiti nekog drugog, a ako nikog i nije bilo onda je neuspjeh došao zbog nedostatak sredstava. Sad je malo drukčije, sredstva su tu, ali imaju svoju cijenu, koja da se ne zavaravamo, neće biti niska niti ugodna, ali će biti zalog za bolje sutra.

Uz veliku rezervu i skepsu ipak možemo reći kako ovu povijesnu priliku možemo i moramo iskoristiti. Uostalom, bit ćemo tu kao svjedoci jednog vremena koje ćemo za 50 ili 100 godina slaviti ili proklinjati.