Dok smo mi slavili Dan domovinske zahvalnosti, dvadeset i devetu obljetnicu onoga što možemo smatrati početkom završetka obrane okupacijom ugroženog teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske, globalno su se odvijale neke igre koje su puno manje za slavlje.

Svjetske burze doživjele su ozbiljne korekcije, uslijed očekivanja brojnih analitičara o dolasku recesije. Ona već neko vrijeme, kao posljedica deglobalizacije, projektirane inflacije, ponovne blokovske (multipolarne) podjele svijeta i pripadajućeg trgovinskog rata u najavi, šalje vrlo glasne signale iza ugla.

Činjenica je da nakon potresa u financijskim i blokovskim centrima, u pravilu, na periferiju stižu koncentrični krugovi, nekoliko mjeseci kasnije. U svijetu koji je na vrhuncu globalizacije doživio toliki tehnološki napredak da mu je koordinata vremena postala gotovo nevažna, može se očekivati i njihov brži dolazak.

Dokaz tomu bi mogao biti pad aplikacija globalnih trading roboadvisera, ali i poteškoće u djelovanju onih europskih (poput Wise i Revoluta), kako javljaju neki od poznatijih financijski influensera.

Utjecaj deglobalizacije
Deglobalizacija je uslijed ponovnog okupljanja saveznika u interesne i druge preferencijske blokove, gotovo uvijek u povijesti donijela posvemašnje ludilo. Premda je svijet i u proteklom globalizacijskom razdoblju bio opasno mjesto i vodili su se mnogi ratovi, uslijed deglobalizacijskih učinaka, javljaju se krizna žarišta na opskrbnim i energetskim putevima. Ako tome dodamo povratak energenata i energetske infrastrukture u arsenale oružja velikih sila, jednadžba nije niti malo optimistična.

Tako je jedna od rijetkih kompanija u (su)vlasništvu ruskih tajkuna, koja je do sada zbog posebnih odnosa njenih mediteranskih rafinerija s američkim tržištem ostajala izvan zapadnih sankcija, stavljena pod ukrajinske sankcije. Lukoilu, koji je bio ključan za opskrbu Mađarske i Slovačke naftom, zbog čega su i ta kompanija i te zemlje bile podvrgnute izuzecima na europske sankcije – uvedene kako bi se oslabio proračun Kremlja za invaziju na Ukrajinu – sada je narušena takva pozicija.

Uostalom, kao i Mađarskoj i Slovačkoj. Naime, ovom je odlukom, izazovno razdoblje, koje smo proteklih mjeseci nekoliko puta najavljivali, za ove dvije zemlje, čini se, nastupilo ranije nego li se očekivalo. Prekid izuzetaka na dopuštenje na uvoz ruskih energenata, zbog specifičnosti infrastrukture nabave, ozbiljan je udarac za mađarsku i slovačku energetiku (čija je ključna kompanija za uvoz energenata Slovnaft pod kontrolom mađarskog MOL-a).

Nova geoenergetska činjenica nije bez reperkusija niti na hrvatski energetski sustav. Kako to obično biva, na takvoj situaciji, o čemu smo također već nekoliko puta pisali, profitirat će drugi igrači na tržištu opskrbe energentima. U ovom slučaju to je Jadranski naftovod (Janaf). Položaj Hrvatske i naftni terminali na moru, trebali bi biti, u ovakvoj konstelaciji, ključni za opskrbu srednje i jugoistočne Europe, što je prepoznala i Europska komisija označivši Janaf strateškom kompanijom za europsku nabavu energenata.

Signali kako je Janaf spreman za takvu ulogu i u ovim novim prilikama stigli su i iz same kompanije, ali kao signale za takvu ulogu možemo smatrati i nervozu u mađarskom ministarstvu vanjskih poslova iskazanu u izjavama kako je Janaf cjenovno nepouzdan.

Nastavak je to tvrdih pregovora mađarskog energetskog sektora s Janafom koji, iako skuplji od konkurentskih naftovoda, nudi puno potpuniju i sigurniju uslugu. Primjerice, Janaf za razliku od Družbe nudi skladištenje, pretovar i transport nafte.

Nervoza prema PPD-u
Na cijenu posla referirali su se i iz predstavnika vlasnika Janafa, iz Vlade RH, jamčeći spremnost naše energetske infrastrukture preuzeti ulogu pouzdanog partnera u opskrbi Mađarske i Slovačke naftom nakon sankcija Lukoilu. Hrvatski premijer Andrej Plenković nadovezao se i na cjenovne prepirke preporučivši objema stranama neka vode računa o cjenovnoj prihvatljivosti poslovanja.

Valja podsjetiti kako je vrlo vjerojatno da će se u sličnoj situaciji naći i dio hrvatske plinske infrastrukture. Ne samo tvrtka koja upravlja sustavom plinovoda, Plinacro, nego i kompanija, koju je Europska komisija također označila strateškom – LNG Hrvatska.

Hrvatski terminal za ukapljeni plin već je sada vrlo važan u mozaiku opskrbe srednje i jugoistočne Europe plinom, nakon terminiranja sjevernoeuropskih plinovoda za nabavu plina iz Rusije. Nakon planiranog udvostručenja kapaciteta, ali i političkog prestanka izuzeća uvoza ruskog plina u Mađarsku i Slovačku, vrlo slična situacija mogla bi se pojaviti i u plinskom sektoru.

U kontekstu žurbe za dostizanjem europskih klimatskih ciljeva, potpuno niskougljičnog gospodarstva do sredine stoljeća, te izazova u razvitku nove generacije nuklearne tehnologije, prirodni je plin ključan za energetsku tranziciju. Oba izazova svjesni su i u Mađarskoj i u Slovačkoj. Dokaz tomu je nedavna nervoza u odnosima mađarskih kompanija, javne administracije i regulatora prema jednom od ključnih dugoročnih zakupnika LNG terminala na Krku, Prvom plinarskom društvu.

Novo postavljane figura na velikoj šahovskoj ploči, koja ovoga puta više sliči na trodimenzionalni šah, nije nešto zbog čega bi trebalo likovati, međutim za hrvatsko gospodarstvo i energetski sustav, a time i za ukupnost zdravlja hrvatske ekonomije, moglo bi biti blagotvorno.