Kad (i kako) prekinuti s mjerama “zaključavanja“ gospodarstva u cilju obuzdavanja pandemije virusa Covid-19 postalo je ključno političko pitanje u svakoj zahvaćenoj zemlji. Njemačka kancelarka Angela Merkel išla je tako daleko da je opisala sve intenzivniju raspravu kao niz “orgija diskusija“.

U srži problema je pitanje kako raspodijeliti rastuće ekonomske i fiskalne troškove povezane s krizom. Najbliža povijesna analogija je s međuratnim razdobljem dvadesetog stoljeća, koje je ponudilo ubrzani tečaj postupanja u ekstremnim fiskalnim uvjetima.

Poput krize izazvane virusom Covid-19, Prvi svjetski rat bio je produljeno stanje koje je trajalo znatno duže od inicijalnih očekivanja. Slično je bilo početkom 2020. godine kad su se mnogi nadali da će kratkotrajne mjere “zaključavanja“ gospodarstva odmah zaustaviti širenje virusa. U oba slučaja gospodarski šok bio je isprva uvelike podcijenjen.

Prvi svjetski rat potaknuo je dvije potpuno različite vrste reakcija na nacionalnoj razini, iako to u početku nije bilo očito. Obje su donijele dugoročan poremećaj, ali jedna je od njih bila pogubnija. Niti jedna zaraćena strana nije mogla platiti za vojnu mobilizaciju masovnih razmjera samo kroz oporezivanje, pa je rat financiran zaduživanjem i puno su toga naposljetku monetizirale središnje banke.

Utjecaj na proračune bio je relativno ujednačen diljem zemalja. Do posljednje godine rata vojni rashodi kao udio deficita kretali su se oko 70% u Italiji, Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, 80% u Francuskoj i preko 90% u Njemačkoj. Povećanje cijena u svakoj zemlji također je bilo uvelike usporedivo: one su se više nego udvostručile, ali izvan Rusije nije bilo radikalne inflacije.

Odgoda naknadnog obračuna

Veće razlike pojavile su se nakon rata. Velika Britanija i SAD, suočene s ogromnim troškovima servisiranja duga nastalog uslijed njihovih obveza tijekom rata, pokušale su se vratiti u normalu što prije moguće. To je značilo provođenje uravnoteženog proračuna kroz znatna povećanja poreza, uključujući visoke porezne stope za bogate bez presedana. Taj pristup – prvo iskustvo koje je moderan svijet imao po pitanju induciranih strogih mjera štednje – ugušilo je potražnju i pokrenulo iznimno duboku, ali kratkoročnu recesiju.

Za razliku od toga, poražena Njemačka, poput gotovo svake druge srednjoeuropske države, strahovala je od ozbiljne deflacije. Sa stanovništvom koje je bilo iscrpljeno i demoralizirano sukobom i njegovim ishodom, vlada nije bila sklona uvođenju novih poreza.

Kreatori politika razmatrali su socijalne programe neophodne za održavanje mira i poretka u zemlji pa su se pouzdali u središnju banku po pitanju financiranja i nastavili sa slobodnom potrošnjom na socijalne naknade i zapošljavanje u javnom sektoru.

Političke rasprave nastavile su se oko mjera u izvanrednom stanju uz radikalnu retoriku koja se upotrebljavala za opravdanje sličnih politika za vrijeme rata. Naravno, politička reakcija Njemačke naposljetku je dovela do hiperinflacije, a potom i puno dublje društvene dezintegracije.

Današnji kreatori politika suočit će se sa sličnim iskušenjem produljenja izvanrednog stanja i odgode naknadnog obračuna i raspodjele troškova. Naposljetku, nije jasno što bi uopće predstavljalo kraj krize uzrokovane virusom Covid-19, s obzirom na to da može doći do novih valova infekcije, kao što je bio slučaj s pandemijom gripe koja je počela na kraju Prvog svjetskog rata.

Povrh toga, reakcija na globalnu financijsku krizu 2008. godine postavila je strašan presedan.

Mjere uvedene u izvanrednoj situaciji za rješavanje neposredne krize zasigurno su bile potrebne. No percepcija krhkosti i ranjivosti ostala je dugo nakon što je izvanredna situacija prošla jer brojne zemlje nisu bile voljne ili nisu mogle provesti smanjenje duga kroz otpis iz bojazni da bi to pokrenulo novi val financijskih previranja.

Središnje banke imaju alate

Kao što je bio slučaj u razdoblju nakon 2008., današnji kreatori politika obvezali su se da će “učiniti sve što treba“.

Dok najveće središnje banke imaju alate za suočavanje s neposrednom krizom likvidnosti, izazovi će uslijediti kod raspodjele troškova. Ti će troškovi uključivati ne samo povećanu potrošnju za suočavanje s izvanrednom situacijom u zdravstvu, već i gubitke nastale uslijed mjera “zaključavanja“ gospodarstva s kojima su suočene tvrtke.

Ako privatna poduzeća ne budu spašena, pitanje se prebacuje na sudbinu njihovih radnika. Hoće li privremene mjere namijenjene kompenziranju izgubljenih prihoda radnika koji su proglašeni viškom postati nove trajne značajke države blagostanja? Hoće li države početi usvajati neki oblik univerzalnog minimalnog ili temeljnog dohotka?

Očito, kod suočavanja s izvarednom situacijom, ne smije se razmišljati o računu. No ne može se niti zanemariti ono što će uslijediti. Oni koji trenutno traže neodložno prekidanje mjera “zaključavanja“ gospodarstva imaju obvezu govoriti iskreno i otvoreno o raspodjeli troškova u budućnosti.

Do sada se ta rasprava izbjegavala. Iskustvo razdoblja između dva rata ukazuje na to da je izbjegavanje teških pitanja recept za katastrofu.