Moramo na pitanje cijepljenja protiv korone pogledati prije svega kao na pitanje Europske unije i njezinog nesnalaženja u izvanrednoj situaciji zvanoj Covid-19.

Iako je u ovom trenutku u Hrvatskoj najvažnije pitanje tko, kako i kada se cijepio preko reda, kao i u nekim drugim europskim državama, ipak moramo reći kako ova trenutačna situacija nije krimen pojedinih članica ili pojedinaca koji koriste nepotizam da bi zaštiti svoje bližnje.

Pitanje je to o snazi Unije na geopolitičkom planu, zašto se uopće našla u situaciji da joj nedostaje toliko potrebno cjepivo.

I kako zasigurno u ovom trenutku nije ugodno biti Alemka Markotić, koju su prije godinu dana crtala vrtićka djeca, mediji proglašavali herojem, a ona neodgovorne građane bioteroristima, ostavimo je ipak po strani i zapitajmo se kako se jednoj velikoj i moćnoj Uniji uopće može dogoditi ovako nešto.

U trenutku kada se pogledi Europe okreću prema istoku i Sputniku V postavlja se pitanje što to ne valja u Europskoj uniji.

Jer zateći se kao Unija velikih zapadnih država u situaciji da ostaneš bez ugovorenih doza cjepiva u ratu protiv najopakijeg protivnika u posljednjih 100 godina ravno je tome da se Velika Britanija u Drugom svjetskom ratu našla bez proizvodnje granata ili drugog streljiva, uz opravdanje da kompanije koje to moraju isporučiti imaju problema s opskrbnim lancima, tehnologijom proizvodnje ili nešto slično.

Europa bez samodostatnosti

Naime, tada je kao i u svakom ratu, tako nešto bilo nezamislivo, uz sve one koji su pokušavali skloniti svoje najmilije, zaštiti ih od rata ili ako treba i sami dezertirati.

Proizvođači potrebne opreme nisu si mogli niti smjeli dopustiti smiješne izgovore koji na kraju ostaju vezani uz isporuku profita svojim vlasnicima. Jer da se otkrilo kako se od jednog komada čelika mogu izraditi dva zrakoplova umjesto jednog sumnjam da bi tada proizvođač nekome podizao cijenu.

A ako smo koronu označili kao nevidljivog neprijatelja i krenuli u svjetski rat protiv tog virusa onda je trenutačna situacija na europskom tlu tragična, a da se ne radi o ljudskim životima bila bi komična. Međutim, ta situacija izrazito je poučna i to zbog dva razloga.

Prvi je onaj o nužnom jedinstvu Unije i njezinim strateškim potrebama. Tu vidimo koliko je malo potrebno da se nešto uništi. Bez samodostatnosti u proizvodnji i inovacijama Unija će zauvijek ostati ovisna o kompanijama i njihovim istraživanijima, a od njih se ne može, niti smije, tražiti onaj oblik lojalnosti o kojem utopijski sanjamo.

Ulaganje u proizvodnju cjepiva, bez obzira u što nas uvjeravaju, čini se ipak nije pitanje spašavanja ljudske vrste već profita. I s pozicije nekog tko shvati da iz jedne ampule dobiva šest, a ne pet cijepljenja, sasvim je razumljivo da onda svih šest želi naplatiti. Ili nije?

To je drugo pitanje i opomena koja proizlazi iz ove krize. Kapitalizam i njegovo vrijeme za resetiranje. Naime, u nekom utopijskom filmu ili književnom djelu uvijek na kraju pobjeđuje ljudska vrsta i njezina znanost i nije upitna proizvodnje ili naplata nečeg što se zove spas.

U stvarnom životu, sada i oni najnaivniji otkrivaju da nikad nije kao u filmovima ili knjigama – naravno da je zarada itekako važna. I naravno da je zarada s mjerom itekako potreban. Međutim, što je sa zaradom bez mjere, nečim što se uvijek javno osuđuje, ali isto tako podrazumijeva?

Društveno odgovorniji kapitalizam

Za Europsku uniju nakon korona krize dva su važna pitanja koja će u budućnosti jamčiti njezinu opstojnost. Prvo, kojeg je, čini se, Bruxelles svjestan zove se samodostatnost – od energetike, preko hrane do znanosti – čelnici Unije o tome govore.

Ali drugo pitanje koje se mora riješiti nekako se svi boje pokrenuti, a ono ze zove drukčiji, društveno odgovorniji kapitalizam. Vrijeme profita bez odgovornosti već je trebalo proći i toga Unija mora i treba biti svjesna. Inače nam uskoro ili u nešto daljoj budućnosti slijede isti scenariji. A u kriznim scenarijima iz ljudi, uz ono najbolje, izlazi i ono najgore, u kriznim scenarijima u igru na velika vrata ulazi nepotizam.

Jer u ovom trenutku nije pitanje zašto, kada i kako se netko cijepio već zašto se nisu cijepili svi. A odgovor ne leži kod pojedinaca već unutar sustava i to ne u Hrvatskoj već unutar Europske unije. Jer prema Sputniku V ili nekom drugom cjepivu moglo se krenuti već odavno, ne oslanjajući se samo na obećanja zapadnih kompanija koje očigledno još uvijek posluju prema starim uzusima.