Magna Carta, taj slavni simbol slobode, lijep je primjer pretvaranja povijesti u mit: izvorni je dokument iz 1215. godine uređivao odnos između monarha i baruna, a izostanak običnih podanika svjedoči nam da to nije povelja univerzalnih zakonskih prava. Pa ipak, svi smo mi naučili na satu povijesti da je to, kako je kazao Lord Denning, “najveći ustavni dokument svih vremena – temelj slobode pojedinca protiv samovoljne vlasti despota”.
Diskusija o Donaldu Trumpu kao autoritarnom vladaru traje od njegovog prvog mandata, pa eskalirajući, do dana današnjega. Pružajući oponentima izobilje razloga, Trump samovolju svoje vlasti očituje ponajprije u nadasve bizarnoj okolnosti vlastite čudljivosti. Moguće da u tom ludilu ima sustava, ali nitko ne zna što bi Donald Trump mogao odlučiti sutra, budući da je još koliko jučer odlučio opozvati svoje odluke od prekjučer.
Ta ćudljivost proizvodi neizvjesnost, a ona pak izaziva pitanje – ako već mi ne znamo što Trump smjera, zna li barem on?
U takvoj situaciji jasno je dvoje: da je riječ o samovolji koja kao moć na vlasti može činiti što god joj pada na pamet, kao i to da je ograničenje te samovolje nepouzdano. Naravno, američki ustavni mehanizmi sprječavanja monopolizacije moći od strane jedne stranke ili pojedinca dizajnirani su da osujete takve pokušaje. Ali nije tu riječ tek o Donaldu Trumpu i njegovoj aktualnoj politici i osebujnom samovlašću, nego o političkom procesu koji je trajniji i stoga maligniji: nije problem tek s Trumpom, nego s trumpizmom.
Jer – kako to uviđaji i liberalni krugovi SAD – možda Donald Trump unatoč frenetičnom tempu rada neće u potpunosti provesti ukupan program kako su ga osmislili konzervativni think-tankovi poput The Heritage Foundation, no, izuzetno dobro pripremljen za drugi mandat, Trump će svakako usvojiti ključne preporuke za redefiniciju američke države, poput one u pretvaranju izvršne grane savezne vlade u instrument predsjedničke moći i kontrolu ili ukidanje niza saveznih agencija. Kontrola Kongresa ili instaliranje konzervativnih sudaca kad liberalni odu u mirovinu, tvrdi se u liberalnim krugovima, dobra je priprema da JD Vance, nakon Trumpovog mandata, nastavi s preoblikovanjem vlade u sustavno izgrađenu i duboko ukorijenjenu iliberalnu demokraciju.
Sažmimo ovaj izvod: u SAD-u je na djelu ničim ograničeno samovlašće Donalda Trumpa, čista demokracija u Sjedinjenim Državama ne samo da je korisna fikcija nego se prometnula u iliberalnu demokraciju, a s obzirom na prošlost (prvi mandat Donalda Trumpa) i na budućnost (konzekvence drugog mandata i njegovu ostavštinu u ideološkom vidu i liku njegovih nasljedni, moguće JD Vancea) Amerika je prestala biti lider slobodnoga svijeta u procesu preobražaja u MAGA autostilizaciju America First.
Takve ili slične teze naći će diljem međumrežja, no zanimljivo je koliko je polemika s tim narativom ostrašćeno nedotupava. Dopustimo, barem za ljubav razgovora, tri pitanja: što ako Trump zna što radi?; što ako SAD nisu tako fragilna država da Donald Trump može nepovratno ustavno redefinirati SAD?; konačno, što ako ovdje nije riječ o Donaldu Trumpu i stanovitoj oligarhiji (plutokratskoj ili ma kakvo klandestinoj eliti) nego je naprosto riječ o političkom procesu motiviranom jasnim interesom većine građana SAD?
Nu, priznajmo, Trump, koliko god gromopucateljne bile njegove komunikacijske forme i bombastični programski sadržaji, jasno najavljuje što će učiniti i onda to naprosto učini: želi Panamski kanal, i BlackRock ga otkupi od Kineza; najavi carine Kanadi, i počne spektakl u kojemu carine na čelik i aluminij, kao u Vegasu, sa 25 posto budu obnoć udvostručene; ni trena ne pretvarajući se da ispod površine političkog idealizma ne postoji ekonomski pragmatizam, od Ukrajine u krvi iznudi rijetke minerala, unatoč opravdanom zgražanju užasnutog svijeta sviklog na minimum moralnih obzira.
Žurba oko obustavljanja ratnih akcija/uspostave primirja/mira u Ukrajini jasna je već zbog Gaze: Trump sasvim ozbiljno misli da tamo treba izgraditi Rivijeru i, štoviše, siguran sam da za razliku od EU ne računa na – Palestince. On naprosto tako zamišlja konačno rješenje problema Palestine. Užasno? A čujte, Izrael nikada nije imao većeg prijatelja u SAD-u od Trumpa i Netanyahu može računati s drugom fazom demoliranja Gaze bez suvišnih glasova protesta po američkim univerzitetskim krugovima koji su očito slobodu govora uzeli zdravo za gotovo.
Da stvar bude sasvim neobična, ja sam posve siguran već gotovo godinu dana, i to objašnjavam i u tekstovima u ovom listu već mjesecima, da Tajvan za Trumpa uopće nije geostrateški problem: Bryan Lanza, senior advisor Donalda Trumpa, lijepo je objasnio u mojoj emisiji 1 na 1 da je Tajvan za SAD ponajprije “silicon island”, i preselimo li tvornice čipova na tlo SAD – a gle čuda, na konferenciji za novinare s izvršnim direktorom TSMC-a CC Weijem, Trump je rekao da će najveći svjetski proizvođač čipova uložiti “najmanje” 100 milijardi dolara u najsuvremenije tvornice za proizvodnju čipova u Arizoni – Tajvan bi mogao još za Trumpovog mandata doživjeti prijateljsko preuzimanje.
Kina jest najveći problem SAD-a, ali za Trumpovog mandata ništa od rata s Kinezima, koliko god Kinezi bili spremni boriti se u bilo kojoj vrsti rata do kraja. A nisu spremni, niti će biti, jer kad bi SAD ovoga čas zaustavile ulaganja u svoju vojnu sili, bilo kome na ovom svijetu trebalo bi 30 godina da dostigne razinu na kojemu je Amerika danas.
Kina, koja nema kršćansku moralku u odmetu, zasnovana na konfucijanizmu i s partijom koja ne razmišlja u kratkoročnim demokratskim ciklusima, ima vremena. I ako je ikome obračun, prizemno gledano, potreban već danas, bila bi to Amerika, ali – rata s Kinom neće biti. Već i stoga jer bi prijateljsko preuzimanje Tajvana uz blagoslov SAD-a bila takva gesta stoljetnog prijateljstva Kine i SAD da je na Dalekom Istoku i Pacifiku mir siguran. Što zapravo opisujemo?
Novi svjetski poredak. Svijet – za sada – tri velesile: SAD, Kine i Rusije. Za sada, jer unatoč pet tisuća nuklearnih projektila, Rusija će dugoročno slabiti: pomisao da Trump pokušava Rusiju izvući iz orbite Kine nepametna je, jer je Trumpu sasvim jasno da je odnos Putinove Rusije i Kine kudikamo čvršći no što to olake analize primišljaju. Rusiju se može umiriti izlazeći ususret Putinovoj frustraciji s adrese Unter den Linden, ali Rusija je ekonomski naprosto urušena zemlja, a imperijalne Duginove fantazmagorije u Putinovoj izvedbi labuđi su pjev: za Rusiju je, gledano u mjerilu XXI. stoljeća, kudikamo veći problem Kina no SAD!
Cijeli Trumpov geopolitički program postaje jasniji ako na pameti imamo perspektivu neminovnog reartikuliranja globalnih odnosa: od Paname do Kanade Trump vidi sjevernoamerički kontinent kao Ameriku 21. stoljeća. Bliski istok mora biti pod dominacijom Izraela. Rusija će kontrolirati, ili imati dojam, o dominaciji u onome što je nazvala “igra sjena”. I tehnološki i gospodarski jedini je preostali izazov Kina.
Što se tiče Europe i EU u užem smislu, tu je odnos jasan: SAD, ali i dio britanske politike, ni ne pomišlja na Europu kao ujedinjeni kontinent, kao Sjedinjene Države Europe. Ta, nije li David Cameron zagovarao Europsku uniju kao zajednicu suverenih nacionalnih država uvezanih u cjelinu jedino slobodnim tržištem? Kakva federacija, kakva konsolicirana monetarna, fiskalna, vojna unija!? To niti je Americi, ne samo Trumpovoj, niti Britaniji na pameti.
Jer, EU je “njemačka Europa”, a Njemačka ne može u miru dobiti što nije ratom. Pa ćemo Sjeverni tok 2 s Rusima obnoviti mi, Amerikanci, ako će se obnavljati, a ne da osovina Berlin – Moskva dominira kontinentom, da zajednica od 650 milijuna ljudi ima nevjerojatno potentno tržište, high-end laboratorij ideja, energetsku samostalnost, beskonačni rudnik sirovina, i da ne nabrajam što bi Kohlova mirna Europa do Vladivostoka sve predstavljala. SAD-u svakako nečuvenu konkurenciju, a, ruku na srce, i geostrateški poraz u miru nakon žrtava na plažama Normandije u ratu.
EU će ionako, samo ako joj isporučimo dovoljno oružja, po mogućnosti i par A-bombi, u idiotskoj opsesiji da Rijeka bude Mađarska, da Hrvatska bude i u Mostaru, a Srbija u Kninu, da Poljska s Moskve pogled svrati na Berlin, LePen dođe na vlast u Fracuskoj – iako već i Macron maksimizira francuski utjecaj u Europi – a u Njemačkoj AfD naraste na 40 posto, Obaminu opomenu da bi A-bomba mogla eksplodirati na tlu Europe sama pretvoriti u realnost.
Točnije, taj se scenarije neće dogoditi jer će Sjedinjene Države po treći put na europskom kopnu morati intervenirati opomenom Europi da je samoskrivljeno nezrela, da se naprosto ovako feudalno usitnjena ne zna služiti razumom u javnoj upotrebi, jer stalno iznova izaziva svjetske ratove, pa neka vrst restitucije hladnoratovskih pozicija iz 1989. godine ne da nije nezamisliva, nego je mokri san Vladimira Putina. Vjerujem da ni Trump ne bi imao ništa protiv.
Kad tako gledamo na razvoj događaja, da bi osigurala svoju veličinu i u 21. stoljeću, Amerika ne može prepustiti nadzor nad tijekom zbivanja amaterima: demokracija je preozbiljna stvar da bi se prepustila narodu. Onaj dio Amerike, pak, koji je uistinu demokratski izabrao Donalda Trumpa po drugi puta za američkog predsjednika, a u međuvremenu žudio da to učini, očito već dva desetljeća sanja sasvim zoran i plastičan san: ovaj koji sam opisao.
Iako Donald Trump sve što po svijetu čini uprizoruje kao domaću političku kampanju, valja imati na umu da greatness iz programa MAGA ovisi o tome koliko će SAD dominirati svijetom i u ovom stoljeću: sva vanjska politika Donalda Trumpa ima unutarnjopolitičku svrhu! Vidi: rijetke zemlje, tj. skupina sličnih kemijskih elemenata koji se u prirodi nalaze većinom zajedno u mineralima vulkanskoga podrijetla.
U tom smislu ni Panama, ni Rivijera, ni Kanada nisu fragmenti košmara, nego savršeno konzistentan politički program čija izvedba na veliku žalost poštene inteligencije i puka ogrezlog u naricanje nad demokratskim deficitom i iliberalnim tendencijama uopće ne treba stalni birokratski placet. Štoviše, on usporava, osujećuje provedbu. Odatle Musk i DOGE, odatle ono što izgleda kao razgradnja institucija.
Amerika je u fazi preobrazbe sebe i svijeta po svojoj mjeri. Čudi me da Europljani na Netflixu gledaju Lampedusu i da ih Il Gattopardo od sredine XX. stoljeća do danas nije naučio da: Se vogliamo che tutto rimanga come è, bisogna che tutto cambi. Ako želimo da sve ostane kao što jest, sve se mora promijeniti.
Amerika želi da sve ostane kao što je bilo, a Trump je prokurist te želje. Amerika nije država, Amerika je business, a Trump je već dva desetljeća ovlašten u ime te firme da učini ono jedino što svi Amerikanci bespogovorno žele: da Amerika bude velika. Cijeli ovaj proces gledamo iz prvog reda, pa nas se malo odveć dojmio. Za desetljeće, dva, sve ćemo retrospektivno shvaćati i resemantizirati. Na koncu konca, sami samo si krivi.
