Pandemija koronavirusa izazvala je veliko nazadovanje demokratskih sloboda, spustivši prosječan indeks demokracije na najnižu povijesnu razinu“, stoji u istraživanju The Economista. Fenomen svjetskih razmjera posebice je izražen u autokratskim režimima u Africi i na Bliskom istoku, ali “najvažnije je to što su u 2020. gušene osobne slobode u naprednim demokracijama”, ističe se u istraživanju britanskog tjednika koje je prošlog tjedna prenio tportal.hr.

Važno je ovo istraživanje koje jasno ukazuje na fenomen koji se pojavio još početkom 2020. godine, a možda najviše pažnje treba obratiti na činjenicu koja je u istraživanju jasno naglašena – “možda je jedan od najvažnijih fenomena taj što su se milijuni ljudi dobrovoljno odrekli temeljnih sloboda… ali ne možemo zaključiti da visoka prihvaćenost mjera zatvaranja znači da ljudi manje cijene slobodu”. Pokušajmo britansko istraživanje sagledati iz hrvatskog kuta – uz jasan naglasak na činjenici da su naše tzv. epidemiološke mjere među blažima u Europskoj uniji – ali u svjetlu prošlotjednih prosvjeda, nasilnih činova koji se sve češće događaju u državi, raznih oblika prosvjeda, od onih protiv cijepljenja do zahtjeva za otvaranje teretana.

Lako možemo zaključiti kako smo u gotovo identičnoj situaciji kao i ostatak zemalja obuhvaćenih istraživanjem. Međutim, ako se malo odmaknemo od činjenice da živimo prvi put u povijesti u svojevrsnoj diktaturi zdravlja, koja nije vezana samo uz korona krizu, već kada su slobode u pitanju prijeti desetljećima – od zabrane pušenja, preko nameta na proizvode koji sadrže puno šećera pa sve do najnovijeg ukazivanja na “štetnost” mesa i mesnih prerađevine – od svega toga puno je opasnije što se u Hrvatskoj nezadovoljstvo i pobuna prelijevaju na kolateralne, potpuno nevine žrtve.

Neodlučnost vladajuće većine

Primjer toga je poruka koju je u trenutku početka hajke na Hrvatsku gospodarsku komoru dobila kolegica Martina Sokač Saraga, a koja završava uvredljivom riječi – “kurvetino”. Kolegica koja u HGK radi od njenih početaka, koja je u moje novinarsko vrijeme obnašala dužnost u odjelu odnosa s javnošću te uvijek bila na raspolaganju kolegama i svoj posao u eri Nadana Vidoševića, ali i danas u vrijeme Luke Burilovića obavljala više nego profesionalno, tako se samo zbog imena poslodavca našla na vjetrometini nečuvenih uvreda i pogrdnih kvalifikacija anonimnih kukavica ponesenih općom društvenom atmosferom. I sada možemo raspravljati o pitanjima ljudske slobode, članarine u HGK ili bilo kojem drugom gospodarsko-društvenom problemu, a kojih u Hrvatskoj ima na pretek, ali kada ulazimo u sferu javnog vrijeđanja ili javnih napada na ljude samo zato što negdje zarađuju svoju plaću prelazimo prag civilizirane komunikacije i ulazimo u domenu linča u najboljoj maniri Divljeg zapada.

To se ne smije događati, a da se ne bi ponavljalo mora se ukloniti glavni uzrok svega toga. S jedne strane, to je pitanje neodlučnosti vladajuće većine i loše krizne komunikacije. Ali s druge strane, kao i u svakoj priči nevinih nema, i igranja ljudskom patnjom bez obzira je li ona poduzetnička ili obična ljudska zbog sitnih partikularnih interesa vrlo je opasno. Iskra zapaljena prošlog tjedna na glavnom zagrebačkom trgu s jedne strane je izrazito pozitivna – nosi jasnu poruku kako neke stvari treba popraviti, posebno kada su u pitanju poduzetnici, ali s druge strane u sebi nosi jedan vrlo opasan narodni bunt koji nije odraz loše gospodarske situacije već upravo navoda s početka ove priče, a to je sloboda.

Nejednak teret krize

Dijela slobode još lani smo se svi odrekli, dobrovoljno ili pod prisilom, ali svakako kako bi zaštitili ljudske živote, a i uz takvo odricanje ipak smo sahranili više od 5000 sugrađana.

S druge strane, poduzetnici su se odrekli puno više, ne samo dijela slobode, nego u nekim slučajevima i svoje egzistencije. Oni na vlasti plaćaju koliko mogu, ali svima je jasno da je to nedovoljno, i svima je jasno da ponovno teret krize ne snose svi jednako – jer javni sektor opet živi bolje. Ali koliko je za to kriv jedan zaposlenik Hrvatske gospodarske komore ili bilo koje druge institucije da bi ga se nazivalo pogrdnim imenima, možda mu se i prijetilo? Apsolutno ništa, i ako svi zajedno ne pripazimo puno ljudi će prepucavanja nekoliko interesnih grupa, a u ovom slučaju to su politika i poduzetnici, platiti glavom.

Borba za slobodu ili poduzetnička prava ne može i ne smije dovesti do bacanja bombi na djelatnike Hrvatske elektroprivrede ili rafalnog pucanja po zgradi Vlade. O tome u ovom trenutku trebaju razgovarati svi – oporba, vladajući, poduzetnici i sindikalisti. Prvo treba smiriti duhove i zaštititi živote, a tek onda početi prikupljati poene koji su potrebni za neka druga vremena. U protivnom, pobijedio je Covid-19 a da nikog nije zarazio.