Sredinom devedesetih, u jeku srpske agresije na Hrvatsku, tamošnji kantautor, sada nažalost pokojni Đorđe Balašević, napisao je pjesmu pod naslovom “Krivi smo mi”.

U svojoj pjesmi Balašević je vrlo plastično pokušao objasniti građanima što znači zatvaranje očiju i nedjelovanje, ali i kako se onda nemaju što žaliti na situacije u kojima se nalaze.

Ovih dana, počevši od Hrvatske pa preko svih članica Europske unije do briselske birokracije, svi su zapjevali jednu jako sličnu pjesmu, ali s obrnutim naslovom – “Krivi ste vi” – pokušavajući plastično objasniti građanima kako su za širenje epidemije i sve njezine posljedice krivi upravo oni i njihova neodgovornost.

Na ovom mjestu treba stati i malo se zamisliti. Godinu i nešto dana kasnije teško je zaključiti kako su za stanje u kojem se s koronom danas nalazimo krivi građani i njihova neodgovornost. Koliko god mi u medijima prokazivali neodgovorna ponašanja naših, ali i europskih sugrađana, ipak valja zaključiti da većina stanovnika Starog kontinenta živi iz dana u dan više nego odgovorno.

Iznimke ne čine pravila, i uz sve prekršaje, od javnih okupljanja nadalje, ipak se radi o iznimkama među 500 milijuna građana Unije, a onda ako idemo niže, većina od četiri milijuna građana Hrvatske živi i ponaša se odgovorno, šutke podnoseći sve nedaće koje je donio Covid-19. I to ne samo zdravstvene nego i gospodarske, kulturne, obrazovne, turističke itd.

I sada ih prozivati još jednom, više od 400 dana kasnije, nije baš umjesno. Možda struka poput epidemiološke ili neke druge iz područja zdravstva bolje vidi u čemu građani griješe, ali čini se da je vrijeme dociranja o neodgovornom ponašanju stvarno prošlo.

Stručnjaci brane nebranjivo

Naime, ako krenemo od briselske birokracije koja je u potpunosti podbacila kada je korona u pitanju, a posljednji i najjasniji primjer je cijepljenje, onda prozivati građansku neodgovornost izgled čak pomalo tragikomično. Uostalom, velika većina građana Europske unije želi se cijepiti, ali nema čime, ili ako ima onda nailazi na kontradiktorne informacije o kvaliteti i sigurnosti cjepiva.

I u čemu su onda građani neodgovorni? U tome da se ne mogu cijepiti ili da bi Unija malo cijepila AstraZenecom, a malo ne bi?

Ako krenemo dalje i ostavimo zdravstvene influencere po strani, onda tek dolazimo na “terra novu”. Gospodarstvo koje udar korone na razini Unije sve teže podnosi, od iste briselske birokracije osim upumpavanja novca ne dobiva nikakve jasne poruke.

Pogledajmo turizam – Bruxelles ne preuzima potpunu odgovornost jer predlaganjem Covid putovnica niti sami ne donose jasnu odluku priznaju li cjepiva koja nije odobrila EMA ili ne.

To se prepušta članicama, pa neka odluče kako tko želi. Što vjerojatno znači da Kinezi ili Rusi mogu ovo ljeto u Mađarsku ili u Hrvatsku, ali ne mogu u Francusku ili Portugal.

Treba znati kako i ovaj tekst nastaje u trenutku trećeg vala pandemije koji nam se upravo događa i zasigurno potiskuje sve one nade koje smo imali o kraju te pošasti u ljeto ove godine. Ali gdje je tu odgovornost ili neodgovornost građana?

Oni koji odlučuju uime građana i za to imaju mandat od tih istih građana zasigurno ne bi smjeli jedan dan najaviti potpuno zaključavanje, a drugi povlačiti svoju odluku, posebno to ne bi smjeli ako su Angela Merkel – državnica kojoj Europa vjeruje.

Ako ponovno spustimo razinu priče na Hrvatsku, onda prozivke naših političara i epidemiologa stvarno prelaze granice dobrog ukusa. U državi u kojoj oko 20-ak posto BDP-a ovisi o turizmu možda bi trebalo građanima iskreno reći da se moramo svi pridržavati mjera, možda i u većoj mjeri nego neke druge članice Unije, ako želimo iduće godine isplaćivati mirovine.

Čemu krajnje iritantni medijski nastupi Ivane Pavić Šimetin iz HZJZ-a, koja uz ostale članove Capakova tima brani neobranjivo? Moramo biti iskreni, s cjepivom smo u istoj situaciji kao i ostatak Unije, a ona je izrazito loša. I nije krivnja na hrvatskoj Vladi već u onoj staroj izreci da je “put do pakla popločan dobrim namjerama”.

Bez plana cijepljenja

Nažalost, nalazimo se na Starom kontinentu koji je, željeli mi to ili ne, izgubio svoju geostratešku snagu ili je barem ne zna povratiti. Najveći krimen je na briselskoj birokraciji, a onda i na članicama Unije koje se ipak ponašaju kao lobističke organizacije unutar neke gospodarske asocijacije, a ne kao 500 milijuna građana ujedinjenih u različitosti.

Ne zaboravimo da smo i nedavno, prije nepunih 10-ak godina vidjeli nešto slično. Ekonomska krize 2008. godine nije snažnije ujedinila EU već je, naprotiv, stvorila pogrdni naziv za neke članice koji je glasio – PIGS.

Ništa drukčije nije niti s koronom. Sada šest članica govori o nepravednoj raspodjeli cjepiva, jedna članica cijepi građane Sputnikom V. Uglavnom, svatko vuče na svoju stranu.

Ali ono što se ne smije zaboraviti je da i nakon završetka korona krize, a kako kažu oni optimističniji to će biti za godinu-dvije, dolaze još nesagledive posljedice po gospodarstvo. To će biti idući test opstojnosti Unije, a nadajmo se da neće biti riješen kao onaj iz 2008. godine.

Test koji je puno bliži i već ga moramo početi rješavati je onaj mentalni. Više od 400 dana nenormalnog života ostavilo je posljedice na sve građane Europske unije, a prozivke o neodgovornom ponašanju ili pjesma “Krivi ste vi” nije rješenje nego dolijevanje ulja na vatru. O tome treba ozbiljno razmišljati.

Isto kako treba početi ozbiljno djelovati i promišljati o planu cijepljenja.

Čini se da on u ovoj situaciji ne postoji. Prošlotjedni apel HGK i obrtnika o nužnosti cijepljenja radnika u izvoznoj industriji, nedavni apel turističkih radnika o cijepljenju ususret sezoni, slabo ili nikakvo cijepljenje starije i ugrožene populacije i prevaljivanje krivnje na obiteljske liječnike samo su signali za sve što krivo radimo. Netko mora preuzeti kormilo i rizik, netko će morati preuzeti i krivnju ili uspjeh, ali to svakako ne smiju biti građani.