Američki predsjednik Joe Biden nedavno je izdao izvršni nalog kojim poziva regulatore na “promicanje tržišnog natjecanja” u brodarstvu i željezničkoj industriji između ostaloga, jer visoki i rastući troškovi prijevoza tereta i kašnjenja u isporuci predstavljaju odugovlačenje gospodarske aktivnosti sprječavajući poduzeća da dobiju pravovremene inpute. Međutim, regulatorne intervencije neće ublažiti taj problem; deregulacija hoće.

Više od jednog stoljeća američki pomorski promet reguliran je Zakonom o pomorskoj trgovini iz 1920. godine (“Jonesovim zakonom”) i Zakonom o stranom jaružanju iz 1906. godine, koji uvelike ograničavaju tržišno natjecanje i podižu troškove.

Jonesov zakon zahtijeva da sve brodarstvo između domaćih luka bude na brodovima koji su američke proizvodnje (izrađeni s većinom američkih dijelova), u američkom vlasništvu, pod američkim upravljanjem i s posadom koja je najmanje 75% američka.

Dokazi protiv Jonesovog zakona, zbirka eseja koju su uredili Colin Grabow i Inu Manak, detaljno opisuje mnoge probleme s ovim zakonom. Za početak, zakon zanemaruje i doprinosi činjenici da obalni teretni brodovi izgrađeni u Sjedinjenim Državama koštaju šest do osam puta više od sličnih brodova izgrađenih drugdje.

Povrh toga, troškovi rada znatno su veći za američke brodove, zbog toga što su plaće u SAD-u relativno veće i zbog toga što je zakonski potrebna veličina obalnih brodskih posada ostala nepromijenjena, iako je automatizacija omogućila stranim brodarskim tvrtkama smanjenje veličine posade i smanjenje troškova.

Paradoks protekcionizma

Ograničenja jaružanja u SAD-u dodatno pogoršavaju problem. Paradoks ovog protekcionističkog pravila je da je ono dovelo do kontinuiranog pada američke brodogradnje, povećanja kopnenog prijevoza, nepotrebnog zagušenja autocesta, veće štete za okoliš i starijih, manjih flota koje zapošljavaju daleko manje ljudi nego nekada.

Navodeći visoke i rastuće troškove kao razlog, Bidenov izvršni nalog ima za cilj povećati konkurentnost i gospodarski rast SAD-a, poboljšati uvjete rada za američke radnike, smanjiti štetu za okoliš, zaštititi nacionalnu sigurnost, ojačati američku infrastrukturu i povećati broj “dobrih” radnih mjesta.

Rijetko se nađe instrument politike koji može postići toliko toga za tako malo. Ali to je upravo ono što bi ukidanje američkih štetnih pomorskih propisa učinilo. Osobito bi Havaji, Aljaska i Portoriko imali veliku korist od toga jer pomorsko brodarstvo između njih i američkog kopna košta znatno više nego bez Jonesovog zakona (koji je čak rezultirao transportom stoke zrakom s Havaja.)

Prednosti njegovog stavljanja izvan snage bile bi dalekosežne, počevši od učinka na konkurentnost i rast.

Visoki troškovi brodarstva podižu cijene uvoza koji se koristi u proizvodnji, što zauzvrat podiže cijene koje se naplaćuju potrošačima, čineći američka poduzeća manje konkurentnima u stranim zemljama u kojima drugi proizvođači ne snose takve troškove. Neučinkovit i skup prometni sektor smanjuje ukupnu stopu rasta cjelokupnog gospodarstva.

Nepotrebnim povećanjem troškova brodova, Jonesov zakon odvraća američke brodarske kompanije od kupnje novih plovila.

Više radnih mjesta

Nije iznenađujuće da je najmanje polovica američke obalne brodarske flote stara više od 30 godina, iako je ekonomski životni vijek brodova oko 20 godina. Procjenjuje se da postoji samo 99 aktivnih brodova Jonesovog zakona, koji održavaju najviše 3380 radnih mjesta.

Ta bi industrija s deregulacijom mogla dodati još brodova, a time i više radnih mjesta. A noviji brodovi bili bi bolji za okoliš i manje skloni nesrećama, pružajući zdravije radno mjesto za više posade.

Koristi za okoliš ne bi završile na tome. Prijevoz tereta brodom uzrokuje emisije stakleničkih plinova koje su 70 % niže po prevezenoj toni-milji od tereta koji se prevozi željeznicom i preko 80 % niže od tereta koji prevoze kamioni. Omogućavanjem isporuke mnogo više tereta vodom (uz znatno smanjenu cijenu), stavljanjem izvan snage Jonesovog zakona smanjile bi se prometne gužve i kašnjenja na glavnim američkim prijevozničkim rutama.

To bi također unaprijedilo Bidenove infrastrukturne ciljeve, oslobađanjem resursa koji bi inače išli za održavanje preopterećenih autocesta u zemlji.

Otkad je donesen Jonesov zakon, broj brodogradilišta i brodova izgrađenih u SAD-u uvelike se smanjio, osim u slučaju teglenica i srodnih malih plovila. Kao što bivši američki pomorski povjerenik Rob Quartel zaključuje u svom tekstu u Dokazima protiv Jonesovog zakona, ograničenja zakona “dovela su do propasti američkih brodova i brodogradnje i kasnijeg gubitka kapaciteta za potporu vojsci, na štetu naše nacionalne sigurnosti”.

Također napominje da je Jonesov zakon suspendiran “zbog nacionalnih hitnih slučajeva… uz obrazloženje da je to bila zapreka nacionalnoj sigurnosti.” U širem smislu, argument nacionalne sigurnosti kod zahtijevanja od brodova da zapošljavaju američke državljane nema puno smisla: brodovi pod stranom zastavom i sa stranom posadom svakodnevno ulaze u američke luke iz inozemstva, a zrakoplovna industrija može zaposliti svakoga tko je ovlašten raditi u SAD-u.

Jonesov zakon nije služio nijednoj svrsi koju navode njegovi zagovaratelji. Štetan je za radnike, okoliš i cjelokupno gospodarstvo, a koristio je samo vrlo maloj skupini ljudi.

Srećom, taj zakon bi se s vremenom lako mogao postupno ukinuti, uz kompenzaciju za bilo kakvo smanjenje plaća pomorcima koji već rade u toj industriji. Tijekom razdoblja postupnog ukidanja, izuzeća bi mogla omogućiti brodarstvo do Havaja, Portorika i Aljaske.

Ona bi se također mogla odobriti u slučajevima kada brodarstvo koje ispunjava uvjete za Jonesov zakon nije dostupno ili ako su troškovi ili kašnjenja uslijed njegove primjene nerazumno opterećujući.

Nisu svi propisi loši i nisu svi propisi dobri. Nema sumnje kako kategorizirati Jonesov zakon. Ako Bidenova administracija misli ozbiljno po pitanju promicanja konkurencije i gospodarskog rasta, trebala bi razmotriti propise koji čine znatno više štete nego koristi.

© Project Syndicate 2021.