Jedan je od najvećih problema hrvatskog tržišta rada neusklađenost obrazovanja s potrebama gospodarstva. Ponuda rada unutar nekih je kvalifikacija premala s obzirom na potražnju, a unutar nekih prevelika.

Prema dostupnim podacima i informacijama, gospodarstvu kronično nedostaju, na primjer, kvalificirani građevinski radnici. Nije riječ samo o zidarima, tesarima, armiračima, zavarivačima, fasaderima, klesarima, krovopokrivačima i izolaterima, već i o vodoinstalaterima, elektromonterima, elektroinstalaterima, stolarima, limarima, bravarima, soboslikarima-ličiocima, tapetarima, staklarima, podopolagačima, keramičarima-oblagačima, instalaterima grijanja i klimatizacije, monterima suhe gradnje, alatničarima, rukovateljima građevinskim strojevima, vozačima kamiona itd.

Nadalje, u djelatnosti održavanja i popravka motornih vozila često nedostaju automehaničari, automehatroničari, autoelektričari, autolimari i autolakireri, a u prerađivačkoj industriji strojobravari, tokari i CNC operateri te mesari, pekari i slastičari. Posljednji od navedenih nedostaju i u djelatnostima pripreme i usluživanja hrane, zajedno s kuharima i konobarima.

Nasuprot tome, na tržištu rada ima previše ekonomista, komercijalista, poslovnih tajnika i upravnih referenata te modnih tehničara, grafičkih tehničara, veterinarskih tehničara, hotelijersko-turističkih tehničara itd.

Što se tiče visoko obrazovane radne snage, postoji dugotrajni nedostatak stručnjaka koji su završili elektrotehniku, računarstvo, strojarstvo i građevinarstvo te medicinu i farmaciju. To su ključne tehničke i biomedicinske discipline o kojima u velikoj mjeri ovisi materijalni standard života i zdravlje građana.

Beskorisni kolegiji i predavanja

Za razliku od prethodnih, višak na tržištu rada obilježava skupine osoba koje su završile studije ekonomije, poslovne ekonomije, upravnog prava, filozofije, politologije, novinarstva, komunikologije, sociologije, etnologije, dizajna, modnog dizajna itd. Riječ je, dakle, uglavnom o društvenim disciplinama.

Kako riješiti opisani problem strukturne neusklađenosti između ponude rada i potražnje za radom? Kako povećati ponudu rada u deficitarnim zanimanjima, a smanjiti ponudu rada u suficitarnim zanimanjima?

Nedostatak navedenih stručnjaka na razini visokog obrazovanja može se znatno ublažiti povećanjem njihovih relativnih plaća putem potpunog ukidanja takozvanoga progresivnog poreza na dohodak od rada. Naime, očekivanje većih relativnih plaća nakon završetka obrazovanja potaknulo bi mlade da u većem broju upisuju spomenute studijske programe.

Izneseni prijedlog ima uporište u empirijskim istraživanjima u svijetu čiji rezultati potvrđuju da razlike u očekivanim plaćama snažno utječu na izbor studija. Budući da stručnjaci koji su završili spomenute studijske programe imaju najveće bruto plaće i stoga plaćaju porez po najvišim stopama, utjecaj ukidanja progresivnog oporezivanja dohotka na broj polaznika takvih studija bio bi veoma značajan.

Što se tiče studenata koji po završetku obrazovanja nisu osobito traženi na tržištu rada, njihov bi broj smanjilo uvođenje školarina za redovne polaznike svih studija. Ako studenti moraju plaćati pohađanje studijskog programa koji im neće donijeti brzo zapošljavanje i visoku plaću, onda će oni i njihovi roditelji dvaput razmisliti prije upisivanja takvog studija.

Osim toga, uvođenjem školarina znatno bi se povećali zahtjevi studenata u pogledu kvalitete nastave. Plaćanje školarine zasigurno bi s vremenom uklonilo mnoge beskorisne kolegije i predavanja.

Uvođenje školarina i ukidanje poreza na dohodak smanjilo bi i opseg odustajanja od studija, što se smatra velikim problemom premda o njemu nema preciznih podataka. Broj osoba koje upisuju visoko obrazovanje postao bi manji, a povećao bi se broj studenata koji završavaju studijske programe za deficitarne profesije.

Usput rečeno, Hrvatska se po relativnom broju polaznika visokog obrazovanja nalazi iznad prosjeka Europske unije, a istodobno je ispod prosjeka po relativnom broju završenih studenata.

Osim prethodno navedenih, treba spomenuti i snažan argument kako državno financiranje visokog obrazovanja nema smisla ako značajan dio diplomiranih studenata napušta zemlju i odlazi raditi u inozemstvo. Ne postoje precizne procjene, ali zacijelo je riječ o velikom gubitku.

Privlačenje stranih menadžera

Iz istih bi razloga školarine trebalo uvesti i u srednjoškolsko obrazovanje. Plaćanje školovanja vrlo bi vjerojatno smanjilo pohađanje obrazovnih programa koji vode u suficitarna zanimanja. Također je gotovo sigurno da bi polaznici u većoj mjeri birali obrazovne programe za deficitarna zanimanja ne samo radi bržeg zapošljavanja, već i zato što obično traju samo tri godine.

Promatrajući sa stanovišta državnog proračuna, uvođenje školarina otvorilo bi mogućnost ukidanja poreza na dohodak od rada. Prema Eurostatovim podacima, državni izdaci za srednje i visoko obrazovanje iznose 2,1 posto BDP-a, a porez na dohodak pojedinaca ili kućanstava donosi državi prihod od 3,6 posto BDP-a.

Budući da spomenuti iznos obuhvaća i prihod od poreza na dohodak od kapitala, prihod od poreza na dohodak od rada manji je od tog iznosa. Stoga bi uvođenje školarina bilo vjerojatno dovoljno da pokrije veći dio izgubljenoga fiskalnog prihoda zbog ukidanja poreza na dohodak od rada.

S druge strane, stimulativni utjecaj ukidanja poreza na dohodak od rada na gospodarstvo povećao bi u konačnici prihod od doprinosa iz plaća i poreza na potrošnju. Naime, ukidanje poreza na dohodak od rada imalo bi, osim navedenih, i dodatne pozitivne učinke. Ono bi pridonijelo zadržavanju domaćih stručnjaka u zemlji odnosno njihovu vraćanju iz inozemstva te privlačenju stranih stručnjaka i menadžera, a s njima i stranih investicija.

* Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne smiju smatrati službenim stajalištima institucije u kojoj radi.