Da bi pomogli svojim gospodarstvima zahvaćenim pandemijom, vođe Europske unije složile su se u srpnju da će posuditi 750 milijardi eura za financiranje 390 milijardi eura bespovratne pomoći i 360 milijardi eura zajmova zemljama članicama. Program nazvan EU sljedeće generacije s pravom je pozdravljen kao veliki proboj: nikad prije EU nije posuđivala za financiranje izdataka, a kamoli prijenose zemljama članicama.

Ali program i njegov mehanizam za oporavak i otpornost, koji će isplaćivati većinu sredstava, svode se na visoko rizično kockanje. Ako plan uspije, sigurno će utrti put drugim inicijativama, a možda naposljetku i fiskalnoj uniji uz monetarnu uniju koja je uspostavljena prije dva desetljeća. No ako taj program ne postigne navedene ciljeve, ako politički interesi prevladaju nad ekonomskim potrebama, savezne težnje bit će zaustavljene za cijelu jednu generaciju.

Novi put razvoja

Prvo pitanje odnosi se na obim programa. Iako 390 milijardi eura bespovratne pomoći može izgledati kao velika svota novca, to je zapravo manje od 3% BDP-a Europske unije koji će se potrošiti tijekom nekoliko godina. Jason Furman, bivši predsjedavajući Vijeća ekonomskih savjetnika američkog predsjednika Baracka Obame, misli da je fiskalna reakcija američke vlade na globalnu financijsku krizu 2008. iznosila 1,6 bilijuna dolara ili oko 10% BDP-a. To je bilo tri do četiri puta više kao reakcija na znatno blaži šok. Stoga, sve u svemu, pojedinačne zemlje ostaju zadužene za obranu od udarca pandemije.

Zapravo, fiskalna potpora na koju su se već obvezale vodeće zemlje članice Europske unije predstavlja 7-12% nacionalnog BDP-a, a znatno više od toga se planira. Međutim, bespovratna pomoć Europske unije mogla bi puno promijeniti za neke zemlje koje još uvijek teturaju od krize eura. Prijenosi neto očekivane isplate trebali bi iznositi 4% BDP-a za Španjolsku, 5% za Portugal i 8% za Grčku, prema izračunima Europske središnje banke. To je više od 2,6% BDP-a u pomoći koju je SAD odobrio Europi Marshallovim planom, nazvanim Planom europske obnove. Kad bi bili mudro uloženi, takvi iznosi mogli bi promijeniti gospodarsku sudbinu zemalja primatelja.

Sljedeće pitanje odnosi se na brzinu. Na proljeće ove godine, gospodarstva Europske unije započela su slobodan pad. Ona su se sada oporavila od svojih depresija, ali još uvijek funkcioniraju na oko 5% ispod kapaciteta. S obzirom na novi val infekcija i rastuću nezaposlenost, neodložno pitanje jest hoće li moment rasta tih gospodarstava ustrajati ili oslabiti.

U slučaju da oporavak u Europi posustane, mogli bi uslijediti začarani krug preventivne štednje i pogoršanje očekivanja, što bi moglo dovesti do recesije s dvostrukim dnom. Stoga je odgovarajuća strategija postići da proračunske potpore budu ovisne o tempu oporavka. Novac bi trebao biti dostupan sada i brzo isplaćen u slučaju potrebe.

No nemojmo se zavaravati: paket pomoći Europske unije stiže tek naknadno. Prije nego se taj novac bude mogao početi trošiti, blok se mora složiti po pitanju prioriteta, procedura i uvjeta, što neizbježno iziskuje vremena. Očekuje se da će manje od 10% novca biti isplaćeno u 2021., prema Europskoj središnjoj banci. Stoga, kako sada stvari stoje, odgovornost za održivost oporavka ostaje na državama članicama EU-a. Čak i 2022., bit će prerano za predavanje štafete Europskoj uniji i obustavu nacionalnih paketa poticaja. Treba se oduprijeti iskušenju rane fiskalne konsolidacije. Umjesto pokušaja poticanja kejnezijanske cikličke potražnje, cilj programa EU sljedeće generacije zapravo je strukturni: iscrtati novi put ekonomskoj razvoja. Cilj tog plana jest povećati otpornost gospodarstva, podržati prijelaz na gospodarstvo bez ugljika, ubrzati digitalizaciju i ublažiti negativne posljedice krize izazvane pandemijom za društvo i za regiju. To nas dovodi do trećeg pitanja: ne kako brzo će novac Europske unije doći do južne Europe, već hoće li pomoći u rješavanju dugoročnih prokletstava kao što je niska produktivnost, strukturna nezaposlenost, nejednakost i oslanjanje na ugljično intenzivne tehnologije.

Novac za određene ciljeve

Europska unija jasna je po tom pitanju, a Europska komisija nedavno je odredila tip ulaganja i planova reformi čije se osmišljavanje očekuje od država članica ako žele pristup sredstvima. Iako će nacionalne vlade imati inicijativu izrade planova, morat će napraviti sve ispočetka ako će Europska unija smatrati da su projekti previše neodređeni ili su previše “soft” da bi bili učinkoviti. Predloženi kompromis je razborit, ali krhak. Planovi država članica ocjenjivat će se prema njihovim navedenim ciljevima i sveukupnim ciljevima kao što je rast, otvaranje radnih mjesta i otpornost, dok će isplata biti uvjetovana time da zemlje primateljice moraju postići dogovorene miljokaze i ciljeve. Taj dogovor ne uključuje političku uvjetovanost niti oduzimanje de facto moći. Umjesto toga, to treba biti sporazum gdje je novac namijenjen za služenje određenim ciljevima, a EU provjerava jesu li uvjeti za njihovo postizanje postignuti.

Međutim, valja očekivati žestoke polemike ako Komisija radi svoj posao, odbija neučinkovite planove i odgađa isplate kad nisu postignuti ciljevi i miljokazi.

Da izbjegne upadanje u tu zamku, Europska unija morat će postići pravu ravnotežu između nametljivosti i ugađanja. Trebala bi izabrati za svakog primatelja nekoliko ciljeva i kriterija koji su specifični, jasni i gotovo neosporni i trebala bi biti spremna boriti se za te kriterije. Također će trebati temeljito proučiti dodjelu sredstava i brzo izdati upozorenje u slučaju pronevjere. Kao što je istaknuo direktor Bruegela Guntram Wolff, dokazi o korupciji bili bi pogubni za visoke europske ambicije.