Pandemija Covida-19 već godinu i pol utječe na sve gospodarske, a i ostale društvene procese, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Još se krajem prošle godine, kada je nekoliko globalnih farmaceutskih tvrtki objavilo da su proizveli cjepivo protiv koronavirusa, ili su pred tim, činilo da će se sve manje-više u nekoliko sljedećih mjeseci vratiti u normalu zbog masovnog i globalnog cijepljenja. No stvari su se počele odvijati kao u nekom lošem romanu – bez neke logične niti, zdravog razuma glavnih likova i ustaljene poslovne i društvene prakse koja se pažljivo gradi već duže od stoljeća.

Najprije su korporacije koje su stvorile cjepivo odlučile da neće poštovati prije potpisane ugovore te da će na njima pokušati ostvariti ekstra profit, a na to su se nadovezale i države u kojima se te tvrtke nalaze te počele koristiti cjepivo, odnosno njegovu distribuciju, kao sredstvo političkog pritiska – moćnije i bogatije zemlje su odlučile sve cjepivo, trebalo im ili ne, zadržati u svojim skladištima na neodređeno vrijeme, bez konkretnog plana cijepljenja vlastitog stanovništva i distribucije viškova, kojih po zdravom razumu suvremenih poslovnih procesa bilo koje industrije, pa tako i farmaceutske, u razdoblju od nekoliko mjeseci tehnički mora biti u skladu s potražnjom.

Nakon toga su društvene mreže, a još više zdravstveni i epidemiološki “stručnjaci”, na što se opet nadovezala politika, potpuno zbunili javnost kontradiktornim stavovima o samoj prirodi Covida-19, načinu širenja, učinkovitosti nekih ili svih cjepiva te svrsishodnosti samog cijepljenja. Najbolji primjer za to je cjepivo AstraZeneca koje su, upravo zbog gore rečenog, čak i oni građani koji imaju povjerenje u cjepivo i javnozdravstveni sustav, počeli odbijati.

Na tom tragu se i generalno skepsa prema cijepljenju produbila i proširila te iako su gotovo sve bogatije države svijeta uspjele osigurati dovoljne količine cjepiva za sve svoje stanovništvo, vjerojatno u svijetu danas nema zemlje koja je uspjela cijepiti više od 50 posto populacije.

Loše upravljanje korona krizom

Često se za primjer navodi Izrael koji zbog svoje ratne povijesti i sadašnjosti ima neki hibridni model liberalne demokracije koji uglavnom uključuje bezgranično povjerenje stanovništva u vlast, a u kojem je uz sva uvjeravanja i prisile cijepljeno tek 60% odraslog stanovništva, a što u konačnici teško da prelazi 50% ukupnog.

Zemlje Europske unije su se odlučile povećati udio cijepljenih građana uvođenjem tzv. Covid putovnica koje bi trebale omogućiti građanima koji ih posjeduju da lakše putuju, a isto tako i da mogu manje ili više normalno obavljati svoje društvene potrebe, od kafića, restorana i frizerskih salona pa sve do trgovačkih centara, koncerata i utakmica. EU Digital COVID Certificate, kako se službeno taj dokument zove, zamišljen je kao neki bazni model o čijim detaljima će svaka zemlja članica individualno odlučivati – koje cjepivo će se priznavati, koji rokovi, što će se sve omogućiti posjednicima i sl. Uglavnom se radi o principu “mrkve” gdje se građanima koji će se cijepiti i dobiti takav certifikat olakšava društveni život. No u Hrvatskoj, koja egzistencijalno ovisi o turizmu, a koji je pak najosjetljiviji na poremećaje koje donosi pandemija, čitava stvar digla se na jednu višu, mnogi bi rekli i bizarnu, razinu. Naime, zemlje iz kojih nam dolazi najviše turista Hrvatsku uglavnom ne promatraju kako cjelinu nego po regijama, čak i po županijama te ako se negdje poveća zaraznost koronom, stavljaju nas na crvenu listu te je turistima teško, ili čak i nemoguće, doći u tu županiju i/ili vratiti se bez velikih problema kući. Najnoviji primjer za to je Zadar.

Stoga je naša Vlada u nedostatku nekih optimalnih strategija kako povećati udio cijepljenih ljudi odlučila ostaviti se “mrkve” i uzeti “batinu”. Najavljeno je da poduzetnici čiji se radnici nisu cijepili više neće moći dobivati korona potpore za održanje zaposlenosti. Uglavnom se radi o tvrtkama iz sektora turizma i ugostiteljstva. Ovaj prijedlog su odmah sve strukovne udruge poslodavaca, bilo da je riječ o institucionalnom HUP-u ili aktivističkom UGP-u, proglasile bizarnim i neprovedivim. Pravni stručnjaci pak ističu da se radi o nečem protuzakonitom, možda i protuustavnom. Ovakva situacija je još jednom ogolila čitavi naš sustav upravljanja korona krizom, po tko zna koji put u posljednjih godinu dana, te pokazala neinovativnost i nemoć.

Miješanje u privatne stvari

Vlada se ne usuđuje cijepljenje zakonski proglasiti obveznim jer bi time stvorila negativan odnos prema sebi kod gotovo polovice stanovništva i što bi zasigurno imalo svoje posljedice na izborima. No dok takva zakonska obveza ne postoji, građane, bili oni zaposlenici u javnom ili privatnom sektoru, nezaposleni, student ili umirovljenici nitko ne može prisiliti na cijepljenje, čak ih niti pitati jesu li cijepljeni ili ne. Budući da Vlada nema snage sama preuzeti odgovornost, želi je prebaciti na poslodavce koji bi trebali provjeravati i tjerati svoje zaposlenika na cijepljenje. Sami poduzetnici, kao i pravni stručnjaci, upozoravaju da je to nemoguće i protuzakonito.

Sama GDPR direktiva o zaštiti podataka, koja se često spominje, najmanji je problem jer bi se tu ulazilo u puno dublje privatne stvari svakog pojedinca.

Dodatno, ovakva mjera bi se, prema prijedlogu Vlade, odnosila samo na privatne tvrtke dok bi zaposlenici u javnom sektoru mogli i dalje odlučivati žele li se cijepiti ili ne, bez ikakve obveze ili prisile po bilo kojoj osnovi. Samo to je protuustavno bez ulaska u druge okolnosti priče.