Nedavno održani Summit za demokraciju američkog predsjednika Joea Bidena održan je u vrijeme kada se čini da se demokracija povlači.

Autokratski vođe poput kineskog predsjednika Xi Jinpinga tvrde da njihovi sustavi mogu prebroditi pandemije, ostvariti gospodarski rast i osigurati sigurnost pouzdanije nego što to mogu liberalne demokracije.

Čini se da sjajni gospodarski rezultati Kine tijekom tri desetljeća to nagovještaju. Ali kada se procjenjuje trenutačni izazov demokraciji, treba razlikovati dvije vrste autokratskih modela.

Pravo na apsolutnu vlast
Prvo, postoje režimi poput kineskog, gdje se vodstvo i moć Komunističke partije ne mogu osporiti. Kao što je bio slučaj u Sovjetskom Savezu, jedini izbori su unutarstranački izbori.

Natjecateljska priroda tih izbora s vremenom se promijenila. Sada kada se čini da Xi ima dovoljno osobne moći da kontrolira ishode, izbori su samo mehanizam za postavljanje njegovih saveznika na ključne pozicije.

Velika je razlika između vladavine jedne osobe i vladavine jedne velike, samoodržive stranke koja omogućuje određeni stupanj unutarnje “demokracije” (izvorni lenjinistički model). Čak i kada se događaju iza zatvorenih vrata, relativno slobodne unutarstranačke rasprave mogu dovesti do mudrijih odluka i odražavati želje većeg dijela društva.

No još relevantnija razlika je između autokracija bez otvorenih izbora koji se mogu osporiti i autokracija u kojima oporbene stranke postoje i sudjeluju na izborima, koliko god oni bili manjkavi.

U potonjem slučaju, autokrat prisvaja pravo na apsolutnu moć vladanja kada on (to je gotovo uvijek muškarac) pobijedi na izborima diljem zemlje, ali također priznaje mogućnost da bi morao ustupiti vlasti nakon gubitka na izborima.

“Demokratski” narativ koji podupire ovaj oblik autokracije vuče korijene iz ekstremnog tumačenja (prilično dvosmislenog) koncepta “opće volje” Jean-Jacquesa Rousseaua.

U rukama autokrata, opća volja navodno odražava zajednički interes cjelokupnog stanovništva, što implicira da većina građana može donositi odluke za zajednicu u cjelini bez obzira na stavove i prava manjina. Među glasnijim nacionalnim vođama koji se danas zalažu za ovu “majoritarnu” (većinsku) doktrinu je mađarski premijer Viktor Orbán.

Mađari su, prema njegovu mišljenju, izborima signalizirali svoju sklonost neliberalnoj demokraciji. Ne samo da u Mađarskoj postoji demokracija, glasno izjavljuje Orbán, već taj pojam ne treba modifikatore.

Neliberalni majoritarni demokrati prirodno odbacuju načela kao što su sustav provjera i ravnoteže te diobu vlasti (ponajviše neovisno pravosuđe), smatrajući izbornu pobjedu potpuno dovoljnom da opravdaju svoju kvazi-apsolutnu vladavinu.

Politički narativ bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa nakon izbora 2016. slijedio je ovaj scenarij. Iako je žalio što nije imao apsolutnu moć unatoč tome što je pobijedio Hillary Clinton, nije se protivio pravu građana da biraju svoje vođe kroz konkurentske izbore, kao što bi to učinio lenjinist.

Umjesto toga, želio je pretvoriti svoju izbornu pobjedu u dozvolu za vladavinu bez ograničenja “liberalnog” sustava vlasti.

Intrigantno, čak i dok proglašavaju superiornost autokratskog upravljanja, neliberalni demokrati ovise o izbornim pobjedama za svoj legitimitet. Trumpova tvrdnja da su izbori 2020. “ukradeni” odražava tu potrebu.

To je ono što neliberalne ili majoritarne demokracije razlikuje od jednostavnih autokracija, kao i od revolucionarnih pokreta koji su navodno ideološka avangarda, bez potrebe za izbornom potvrdom.

Da uzmemo još jedan primjer, Marine Le Pen, čelnica francuske krajnje desne oporbene stranke, surađuje s drugim populistima na stvaranju međunarodnog neliberalnog demokratskog pokreta. Ali ona ne može – i neće – tvrditi da je francuska čelnica ako ne pobijedi na predsjedničkim izborima na proljeće.

Neliberalni demokratski narativ najbolje funkcionira u homogenijim zemljama. Kada je biračko tijelo društveno i demografski raznoliko, neliberalni vođe često trebaju stvoriti “većinu” nastojeći isključiti ili delegitimizirati neki segment stanovništva, obično različite etničke ili vjerske skupine.

Neliberalni demokrati tada mogu tvrditi da predstavljaju opću volju jedinih ljudi koji su stvarno važni. U Sjedinjenim Američkim Državama, dio Republikanske stranke slijedi ovu strategiju, otežavajući Afroamerikancima da glasaju.

Indijska tradicija pluralizma
Redefiniranje tko doista pripada političkoj strukturi pretvara liberalne demokracije u autoritarne. Elementi takvog “razjedinjenja” mogu se danas naći u mnogim dijelovima svijeta.

U Indiji bi, primjerice, za liberalnu demokraciju bio velik korak unatrag kada bi premijer Narendra Modi uspio prekinuti indijsku tradiciju pluralizma među onima koje ekonomist nobelovac Amartya Sen naziva “argumentativnim građanima” i redefinirati političku strukturu kao hinduističku naciju.

Sužavanje kriterija indijskog identiteta bilo bi u suprotnosti s povijesnim doprinosom Indije humanističkim vrijednostima i signaliziralo bi odstupanje od sekularnog i inkluzivnog liberalnog puta odabranog nakon neovisnosti.

Bila bi to katastrofa ne samo za Indiju nego i za samu demokraciju. Indija je najmnogoljudnija liberalna demokracija na svijetu i jedna od najuspješnijih. Sa svojim ogromnim ekonomskim potencijalom, mogla bi postati ključni primjer za suprotstavljanje tvrdnjama o navodnoj superiornosti autokratskih modela.

Srećom, indijska tradicija demokracije je jaka, a pravo na neslaganje duboko je ukorijenjeno. To je razlog za nadu dok se liberalne demokracije suočavaju s izazovom koji predstavljaju ne samo alternative demokraciji, već i alternativni modeli same demokracije.

© Project Syndicate, 2021.