Živimo u svijetu sklonom šokovima”, nedavno je primijetila glavna direktorica MMF-a Kristalina Georgieva, “i potrebna nam je snaga kolektiva da se nosimo sa šokovima koji dolaze”. U pravu je.

U razmaku od samo nekoliko tjedana, ruska invazija na Ukrajinu već je pomaknula geopolitičke linije, gurnuvši svijet u rasprostranjenu neizvjesnost i otvarajući nove diplomatske razdore.

Društva će morati redefinirati svoje izbore kako bi opravdala novu globalnu dinamiku koja utječe na temeljna pitanja kao što su hrana, energija i digitalna sigurnost te organizacija globalne trgovine.

Iako globalizacija možda neće uskoro završiti, njene akutne ranjivosti zasigurno su bile izložene. Strukturne promjene u načinu poslovanja već se ostvaruju, što pokazuje složena reorganizacija proizvodne infrastrukture povezana s prijenosom dijela poslovanja u susjedne zemlje i vraćanje proizvodnih pogona iz drugih država. I tvrtke i vlade procjenjuju svoje ovisnosti.

Izgradnja kolektivne otpornosti
U tako izazovnom okruženju izgradnja kolektivne otpornosti od iznimne je važnosti. Međutim, to će zahtijevati solidarnost i političku suradnju na svim razinama: globalnoj, nadnacionalnoj (posebno u Europi), nacionalnoj te između poduzeća, javnih tijela i civilnog društva.

Uspjeh će ovisiti o našoj sposobnosti da postignemo ne samo energiju i sigurnost hrane, već i o jednakosti i pravednosti u donošenju odluka. Uostalom, postojeće nejednakosti nastavile su se produbljivati, ugrožavajući sposobnost kolektivnog djelovanja. Morat ćemo ostaviti po strani argumente o prednostima i nedostacima globalizacije i početi raditi na održivijem i uključivijem gospodarstvu.

Gledajući unatrag, jasno je da je ulazak Kine u Svjetsku trgovinsku organizaciju 2001. pojačao globalne neravnoteže, što je pokrenulo navalu na delokalizaciju (offshoring) i ubrzalo deindustrijalizaciju Zapada.

Iako su potrošači pozdravili posljedična smanjenja cijena, ona nisu bila dovoljna za neutralizaciju ili prikrivanje gubitka kupovne moći srednje klase ili sve većeg osjećaja nesigurnosti u zajednicama koje su izgubile svoju industrijsku bazu, što je rezultat koji je potkopao socijalnu koheziju i potaknuo populizam.

Zapadne radnike ostavili su na cjedilu njihovi poslodavci koji se otimaju za jeftinu radnu snagu. Iako su programi javne potrošnje i preraspodjele djelomično ublažili rastuću ekonomsku nejednakost, to je pitanje sada postalo toliko goruće da se više ne možemo oslanjati samo na djelovanje države.

Privatni sektor također će morati istupiti kako bi ojačao društveni ugovor. Neke tvrtke imaju politike osposobljavanja, integracije i raznolikosti te podržavaju i sponzoriraju povezane napore civilnog društva. Međutim, ulagači i menadžeri moraju na nejednakost gledati kao na pitanje poslovne održivosti.

Banke i financijske institucije posebno su u dobroj poziciji da pomognu u rješavanju nejednakosti, što mogu učiniti na najmanje tri načina. Prvo, one mogu učiniti više kako bi došle do društveno, digitalno i financijski isključenih ljudi.

Ako će banke služiti milijunima ljudi koji se financijski bore, morat će ponuditi više usluga posebno dizajniranih za rješavanje svakodnevnih poteškoća. Prečesto financijski proizvodi jednostavno nisu relevantni za potrebe ljudi.

Kriza uzrokovana bolešću Covid-19 razotkrila je i pogoršala mnoge oblike marginalizacije, od socijalne izolacije i digitalnog jaza do nesigurnosti opskrbe hranom i nedostatka pristupa cjenovno pristupačnom stanovanju. Ova pitanja trebala bi nas se svih ticati. Ona su ključna društvena i politička bojišta.

Drugo, banke i financijske institucije trebale bi posvetiti veću pozornost lokalnim interesnim grupama, javnim i privatnim. Rasprostranjeno blagostanje nemoguće je ako je većina gospodarske aktivnosti i bogatstva koncentrirana u samo nekoliko regija.

Banke mogu pomoći nudeći bolje uvjete za ulaganja i pothvate u takvim područjima. Socijalna kohezija i dugoročno zajedničko blagostanje ovise o dinamičnim lokalnim zajednicama, a lokalne zajednice ovise o visokokvalitetnoj socijalnoj infrastrukturi i poduzetništvu.

Gubitak radnih mjesta
Naposljetku, banke i financijske institucije mogu podržati dekarbonizaciju. U mnogim industrijama prijelaz s praksi s visokim emisijama ugljika bit će brz, što bi moglo dovesti do gubitka radnih mjesta.

Kolektivna težnja za nultom neto stopom emisija ostat će politički podnošljiva samo ako se troškovi i koristi pravedno dijele između tvrtki, zaposlenika, dioničara, vlada i regija.

U tu svrhu banke mogu pomoći klijentima pratiti svoje poslovne prakse iz ekološke i socijalne perspektive kako bi imali informacije koje su im potrebne za preusmjeravanje ulaganja i financiranja prema ugljičnoj neutralnosti. Kako bi se osigurao “pravedan prijelaz”, ti će se mjerni podaci morati izravno uključiti u sva donošenja odluka.

Na globalnim skupovima opetovano se čuje da su nejednakosti štetne za gospodarski razvoj i da je potpora tržištima u nastajanju i gospodarstvima u razvoju dobra i za poslovanje i za dušu. Ali ako današnji poslovni lideri to stvarno misle, moraju ići mnogo dalje.

To znači prepoznati da ne može biti dugoročnog stvaranja vrijednosti bez preraspodjele i da nejednakost mora zauzeti središnje mjesto u našim poslovnim modelima.

Na kocki je ono najvažnije: gospodarski razvoj i temelj naših demokracija. Nitko od nas ne može si priuštiti ignoriranje problema. Tvrtke koje nisu usklađene s vrijednostima i očekivanjima društva izlažu se nepotrebnim rizicima.

Koautor teksta je Bertrand Badré, bivši generalni direktor Svjetske banke, izvršni je direktor i osnivač investicijskog fonda Blue like an Orange Sustainable Capital

© Project Syndicate, 2022.