U svijetu se već duže vrijeme vodi rasprava o utjecaju zakonskog određivanja minimalne plaće na zaposlenost.

Neki sudionici u raspravi tvrde da takva državna intervencija na tržištu rada značajno smanjuje zaposlenost, dok drugi smatraju da je taj utjecaj mali odnosno zanemariv. Ima čak i onih koji drže da određivanje minimalne plaće povećava zaposlenost.

Prema neoklasičnoj ekonomskoj teoriji zakonsko određivanje minimalne plaće iznad razine koju bi odredilo tržište povećava troškove rada i smanjuje broj zaposlenih radnika.

Naime, veći troškovi rada dovode do većih cijena proizvoda i tako smanjuju njihovu traženu količinu, a time i proizvodnju. Osim toga, u dužem roku viša cijena rada potiče poslodavce da radnike zamijene strojevima.

Empirijska istraživanja u svijetu često nalaze da postoji negativan utjecaj određivanja minimalne plaće na ukupnu zaposlenost, što je u skladu s navedenom teorijom, ali i da taj utjecaj nije velik. Zašto? Prije svega, radnici na čiju plaću djeluje određivanje minimalne plaće obično čine mali dio ukupnog broja zaposlenih. Riječ je o najmanje produktivnim radnicima.

Drugo, ako razina zakonom određene minimalne plaće nije daleko od razine koju bi odredilo tržište, onda negativan utjecaj na ukupnu zaposlenost neće biti velik.

Nadalje, poslodavci svojim djelovanjem mogu djelomično neutralizirati utjecaj podizanja minimalne plaće na ukupne troškove po jedinici proizvoda. Poslodavci mogu smanjiti, na primjer, izdatke za održavanje radnih uvjeta.

Tako će niskoproduktivni radnici primati veću plaću, ali će raditi u lošijim uvjetima.

Osim toga, poslodavci na podizanje minimalne plaće mogu reagirati i povećanjem količine posla koju takvi radnici moraju obaviti u istom radnom vremenu. U tom slučaju radnici dobivaju veće plaće, ali intenzivnije (brže) rade.

Smanjena zaposlenost mladih

Iz navedenih je razloga, dakle, negativan utjecaj određivanja minimalne plaće na ukupnu zaposlenost relativno mali.

U nekim se razvijenim zemljama pojavljuju tvrdnje, međutim, da je taj utjecaj pozitivan, kao što je prethodno spomenuto. Pretpostavlja se da nezaposlene niskoproduktivne osobe zapravo ne žele raditi zato što primaju socijalnu pomoć i druge beneficije. Drugim riječima, tvrdi se da je njihova nezaposlenost dobrovoljna te da ih podizanje minimalne plaće može potaknuti da se zaposle.

Takve tvrdnje nemoguće je pomiriti s činjenicom da se zaposlenost mladih i nisko obrazovanih osoba u eurozoni, na primjer, znatno snizila tijekom prethodne dugotrajne gospodarske krize premda nije bilo nikakve bitne promjene u plaćama ili socijalnim davanjima.

Stopa zaposlenosti osoba u dobi od 20 do 24 godine s osnovnim obrazovanjem pala je sa 58,5 posto u 2007. godini na 43,5 posto u 2013. godini. Mnoge od takvih osoba prestale su raditi, dakle, zato što su ostale bez posla, a ne zato što odjednom više nisu htjele raditi.

Nakon toga, povećanje ukupne potražnje za radom dovelo je do djelomičnog oporavka njihove zaposlenosti. Stopa zaposlenosti spomenute skupine porasla je na 48,1 posto u 2019. godini. Da nije izbila korona kriza, oporavak zaposlenosti bio bi se nastavio.

Prema tome, ne stoje tvrdnje da nema nezaposlenih niskoproduktivnih osoba koje žele raditi za plaću koja odgovara njihovoj produktivnosti i da stoga rad treba učiniti isplativijim podizanjem minimalne plaće.

U skladu s tim, procjene odnosno projekcije stručnih institucija u svijetu temelje se na pretpostavci da učinak značajnog podizanja minimalne plaće na zaposlenost nije pozitivan, već negativan.

Ured za proračun američkog Kongresa, na primjer, nedavno je procijenio da bi postupno podizanje savezne minimalne plaće sa 7,25 na 15 dolara po satu, što je plan predsjednika Bidena, smanjilo ukupan broj zaposlenih za 1,4 milijuna radnika.

Taj gubitak ne bi bio velik u usporedbi s ukupnim brojem radnika, riječ je od udjelu manjem od 1 posto, ali bi činio značajan dio skupine niskoproduktivnih radnika.

Zamjena radnika strojevima

Što se tiče Europske unije, stručno osoblje Europske komisije procijenilo je da bi podizanje minimalne plaće na razinu od 50 posto prosječne plaće, u zemljama u kojima je ona manja od toga, smanjilo ukupnu zaposlenost za 0,5 posto.

Ukupna se zaposlenost, dakle, i u ovom slučaju ne bi bitno smanjila, ali bi gubitak radnih mjesta također ozbiljno pogodio najmanje produktivne osobe. Negativan utjecaj minimalne plaće na ukupnu zaposlenosti je mali, ali nije zanemariv.

U budućnosti će podizanje razine minimalne plaće biti još štetnije po zaposlenost niskoproduktivnih radnika zbog trendova usavršavanja strojeva i opadanja njihovih relativnih cijena.

Kako će zamjenjivanje radnika strojevima postajati sve lakše i isplativije povećanja minimalne cijene rada izazivat će sve veća otpuštanja osoba koje obavljaju jednostavne poslove.

Zakonsko određivanje odnosno podizanje minimalne plaće uskraćuje zaposlenje dijelu niskoproduktivnih radnika i tako od njih čini nezaposlene osobe ili radnike na crno.

Stoga poboljšanje materijalnog standarda života najmanje produktivnih osoba treba postići na drugi način. Dobre namjere pri donošenju političkih odluka o visini minimalne plaće ne smiju biti opravdanje za zanemarivanje njihovih negativnih posljedica.

* Članak odražava autorova osobna gledišta koja se ne smiju smatrati službenim stajalištima institucije u kojoj radi