Sprema se trgovinski rat zbog čistih tehnologija. Sjedinjene Američke Države i Europska unija, zabrinute da kineske subvencije ugrožavaju njihovu zelenu industriju, upozorile su da će odgovoriti ograničenjima uvoza.

Kina je, pak, podnijela žalbu Svjetskoj trgovinskoj organizaciji zbog diskriminirajućih odredbi protiv svojih proizvoda prema značajnom klimatskom zakonodavstvu američkog predsjednika Joea Bidena, Zakonu o smanjenju inflacije (IRA).

Tijekom nedavnog putovanja u Kinu, američka ministrica financija Janet Yellen izravno je upozorila Kinu da SAD neće stajati prekriženih ruku pred kineskom “velikom državnom subvencijom” industrijama poput solarne energije, električnih vozila i baterija.

Podsjećajući svoju publiku da su kineske subvencije prethodno uništile američku industriju čelika, jasno je dala do znanja da je Bidenova administracije odlučna u tome da ne dopusti zelenoj industriji da doživi istu sudbinu.

Subvencioniranje ima smisla
Kina je povećala svoju zelenu industriju zapanjujućom brzinom. Sada proizvodi gotovo 80% svjetskih solarnih fotonaponskih modula, 60% vjetroturbina i 60% električnih vozila i baterija. Samo u 2023. godini njezin je solarni kapacitet porastao za više od ukupnog instaliranog kapaciteta u SAD-u. Ta su ulaganja bila potaknuta raznim vladinim politikama na nacionalnoj, pokrajinskoj i općinskoj razini, što je kineskim tvrtkama omogućilo da snize troškove kako bi dominirale svojim tržištima.

Ali postoji velika razlika između fotonaponskih solarnih ćelija, električnih vozila i baterija, s jedne strane, i starijih industrija poput industrije čelika i automobila s motorima s unutarnjim izgaranjem. Zelene tehnologije ključne su u borbi protiv klimatskih promjena, što ih čini globalnim javnim dobrom. Jedini način na koji možemo dekarbonizirati planet bez ugrožavanja gospodarskog rasta i smanjenja siromaštva jest što brži prelazak na obnovljive izvore energije i zelene tehnologije.

Argumenti u korist subvencioniranja zelenih industrija, kao što je to učinila Kina, besprijekorni su. Osim uobičajenog argumenta da nove tehnologije pružaju znanje i iskustvo i druge pozitivne vanjske učinke, moraju se uzeti u obzir i nemjerljivi troškovi klimatskih promjena i goleme potencijalne koristi od ubrzavanja zelene tranzicije. Nadalje, budući da prelijevanje znanja prelazi nacionalne granice, kineske subvencije koriste ne samo potrošačima svugdje, već i drugim poduzećima u globalnom lancu opskrbe.

Još jedan snažan argument proizlazi iz manje poželjnog, ali vrlo valjanog rasuđivanja. Kad bi svijet organizirao benevolentni donositelj odluka, postojao bi globalni porez na ugljik. Ali, naravno, toga nema. Iako postoje različiti regionalni, nacionalni i podnacionalni programi određivanja cijena ugljika, samo sićušan dio globalnih emisija podliježe cijeni koja je blizu pokrivanja stvarnih socijalnih troškova ugljika.

U tim su okolnostima zelene industrijske politike dvostruko korisne, kako za poticanje potrebnog tehnološkog učenja tako i da zamijene određivanje cijena ugljika. Zapadni komentatori koji izbacuju zastrašujuće riječi poput “višak kapaciteta”, “ratovi subvencija” i “Kineski trgovinski šok 2.0” sve su krivo shvatili. Zasićenost obnovljivim izvorima energije i zelenim proizvodima upravo je ono što je potrebno u borbi protiv klimatskih promjena.

Kineska zelena industrijska politika odgovorna je za neke od najvažnijih pobjeda do sada u borbi protiv klimatskih promjena. Kako su kineski proizvođači proširili kapacitete i iskoristili prednosti razmjera, troškovi obnovljive energije naglo su se smanjili.

U razdoblju od deset godina cijene su pale za 80% za solarnu energiju, 73% za energiju vjetra na moru, 57% za energiju vjetra na kopnu i 80% za električne baterije. Ta postignuća potkrepljuju postupni optimizam u klimatskim krugovima da bismo mogli zadržati globalno zatopljenje u razumnim granicama. Državni poticaji, privatna ulaganja i smanjenje troškova pokazali su se kao vrlo moćna kombinacija.

Politički kompromisi
Sa Zakonom o smanjenju inflacije Amerika već ima svoju verziju kineske zelene industrijske politike. Zakonom se predviđaju stotine milijardi dolara subvencija kako bi se olakšao prijelaz na obnovljive izvore energije i zelenu industriju.

Iako neki od poreznih poticaja pogoduju domaćim proizvođačima u odnosu na uvoz (ili su dostupni samo uz stroge zahtjeve u pogledu nabave), ti se nedostaci moraju promatrati u kontekstu političkih kompromisa potrebnih za osiguravanje donošenja zakonodavstva. Oni mogu biti mala cijena za ono što mnogi analitičari smatraju prekretnicom u klimatskoj politici.

Zemlje imaju i druge interese osim klime, naravno. One mogu biti opravdano zabrinute zbog posljedica politika za poticanje zelene industrije drugih zemalja za otvaranje radnih mjesta i inovativne kapacitete u svojoj zemlji. Ako procijene da ti troškovi nadmašuju koristi za klimu i potrošače, trebale bi moći slobodno uvesti kompenzacijske carine na uvoz, kao što to već dopuštaju trgovinska pravila. Bilo bi bolje za svijet općenito da ne reagiraju na taj način, ali nitko ih ne može ili ne smije zaustaviti.

Zapravo, prije nego što su globalizacija i pooštravanje trgovinskih pravila 1990-ih postali pretjerani, nije bilo neuobičajeno da zemlje pregovaraju o neformalnim aranžmanima s izvoznicima kao način da moderiraju porast uvoza i da izvoznici ostanu prilično zadovoljni.

Sjetite se međunarodnog sporazuma o tekstilu 1970-ih i dobrovoljnih izvoznih ograničenja za automobile i čelik 1980-ih. Iako su ekonomisti te programe proglasili protekcionističkim, takvi sporazumi nisu nanijeli veliku štetu svjetskom gospodarstvu. Oni su u osnovi djelovali kao sigurnosni ventil: dopuštajući tlaku da izađe, pomogli su održati trgovinski mir.

Vlade ne bi trebale ocrnjivati zelene industrijske politike izjavama da one krše norme ili da opasno krše međunarodna pravila. Moralni, okolišni i ekonomski argumenti pogoduju onima koji subvencioniraju svoje zelene industrije, a ne onima koji žele oporezivati tuđu proizvodnju.

© Project Syndicate 2024.