Izgleda da će trebati računati sa setom novih politika u potrazi za izlaznom varijantom iz gospodarske situacije kakvu diktira korona kriza koja je bez presedana! Moguće je i da će za ekonomski zaokret biti potreban i novi društveni dogovor, što ovisi i od poimanja individualne odgovornosti za činidbe na svim razinama i stupovima vlasti – obnašatelja javnih funkcija, uključujući i lokalce.

Generalno, oni novi momenti koji se već naziru sugeriraju da mogu biti jamac ekonomske i političke stabilnosti u globalno sve nestabilnijim prilikama. To

je svima bitno, a u prilog tome ističu se i poruke zadnjeg Dana velikih planova, prošlotjedne konferencije u organizaciji poslovnog tjednika Lider. Bio je to stvarno veliki dan i to zbog velikih planova ne samo poduzetnika, nego i Vlade, za koje će se u predstojećem razdoblju pokazati koliko “drže vodu”.

Prvi put iste poruke komunicirane su s dva “brda”, i to sukladno ovlastima kojima raspolažu, a na platformi velikih ideja koje već 12 godina zaredom promiče ova konferencija. Nije to neko kratko razdoblje da se ne bi zabilježio jedinstveni slučaj odaslanih poruka na istoj valnoj dužini što se tiče institucija šefa države i vlade glede naznake zaokreta ekonomske politike – predsjednika Milanovića i predstavnika premijera Plenkovića, ministra gospodarstva i održivog razvoja Ćorića.

Trenutačno imamo jedan veliki razlog zašto to trebamo percipirati, odnosno zašto trebamo svu pozitivnu energiju kojom su oni isijavali – to je globalna kriza neviđenih razmjera, ali postoji još nekoliko razloga zašto možemo biti pozitivni!

Priznanje počinjenih pogrešaka

Prvi se razlog tiče državničkog čina koji po svemu sudeći dolazi na red, a ujedno za razvojnu perspektivu hrvatskog gospodarstva to je presudni moment. Njegovo ime je suočavanje s prošlošću na planu osmišljavanja nacionalnog gospodarstva. Očekuje se da će vladajući za to imati snage i hrabrosti. Radi se o važnom priznanju pogrešnih politika o čemu otvoreno govore predsjednik i premijer, kao i ljudi u njihovu timu, pa tako dotičući se i pogrešnih alata koji su bili izabrani za kreiranje gospodarskog života proteklih 25 godina. Naznake s obje strane ukazuju na veliki ekonomski zaokret: Milanovićeve su na razini predsjedničkih ingerencija, dakle netko će reći retoričkih lijepih želja, a zapravo s državničkim i vizionarskim nastupom, dok premijerov izaslanik – prakticirajući ekonomske misli koje vode u smjeru jačanja domaće proizvodnje, rasta zaposlenosti i povećanja robnog izvoza, sugerira preokret o kojem proizvodne tvrtke već dugo sanjaju. Još ostaje za vidjeti što će se sve naći u sklopu izrade plana oporavka koji čeka Bruxelles, jer je to ipak “most” kako će se doći do 22 milijarde eura u sedmogodišnjem razdoblju, kojim se i utječe na Hrvatsku. Dodatno, čini se da će se tražiti novi okvir za jačanje greenfield investicija koja stvaraju nova radna mjesta, o čemu odlučuje sam Zagreb.

Vizija nove Hrvatske – moderne, inovativne, otvorene, zdrave, zelene i održive, kojom se pokazuje ekonomski identitet za koji Milanović tvrdi da će se zalagati tijekom svog mandata, ujedno je i vizija velikog broja građana, naročito mladih.

Stoga dodatno vrijedi istaknuti da je prošlo vrijeme starih kritičkih obrazaca, poput ocjena koje se mogu čuti, npr. da je to tek politička retorika kojom se želi ublažiti situacija i dati nada. Umjesto toga, kao nikad prije otvoreno šef države je progovorio o pogreškama, pa i svoje vlade, ali s nedvojbenim državničkim porukama koje naročito u kriznim vremenima imaju veliku specifičnu težinu. Veliku težinu ima i glavna poruka predsjednika države koji smatra da Lijepu našu čeka nova tranzicija, ovaj put od “zemlje za odmor” prema stvarnom cilju koji može zadovoljiti mlade, nezaposlene, visokoobrazovane i one koji to nisu, radnike i umirovljenike – prema “super zemlji za rad”.

Poziv na zajedništvo

Oponenti bi rekli da sve što je predsjednik države nabrojao u svom govoru kao lijepe želje, rado će prihvatiti i potpisati svaki građanin i političar bilo kojeg svjetonazora. Ali dodaju i da bi želje bile ciljevi, moraju biti kvantitativno i vremenski definirani, da bi se mogli izabrati instrumenti i mjere kojima se ciljevi mogu ostvarivati, pa se tek onda može vidjeti koliko je to doista ostvarivo i koliko to košta – naravno, ne samo financijski, nego i kroz gubitak nekih prava, povlastica i pozicija u institucijama ili u postojećoj strukturi tržišta. 
Dakle, jesu li birači, političari i druge interesne skupine spremni platiti svoju cijenu? Mnoge mjere nužne za ostvarenje jednog cilja djeluju negativno na neki drugi, pa je uvijek pitanje kako nositelji ekonomske politike balansiraju između ciljeva koji su svi poželjni, te između sadašnjih i budućih koristi i troškova.

Sve to stoji, kao i što je opće poznato da je puno teže voditi prakticiranu ekonomsku politiku, nego deklarirati lijepe želje koje birači s oduševljenjem slušaju, međutim, netko tko je na vrhu piramide danas mora reći ovo što Milanović i poručuje: “Trebamo investicije usmjerene na održivost poslovnih modela, što možemo postići zajedno –

država, poduzetnici i radnici unutar kišobrana Europskog zelenog sporazuma”. Jer, vrlo jednostavno, nakon neiskorištenih prilika i mogućnosti koje smo imali pred 25 godina, dok su druge tranzicijske zemlje to napravile, ipak o nama ovisi što možemo danas!