U vruću fotelju ministra financija danas sjeda Marko Primorac, ponovno nestranački igrač s bliskom vezama s vladajućom strankom, a u plejadi posla koji ga čeka najesen, najteži će mu biti – reći “ne”!

Sveučilišni profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, savjetnik bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i član radnih skupina u nekoliko iteracija poreznih rošada, Primorac je nesumnjivo stručnjak za javne financije. U Katančićevu dolazi, barem u ovom trenutku, na pospremljenu situaciju. Hrvatska je u utorak dobila i službenu potvrdu za ulazak u eurozonu pa euro (i formalno) postaje domaća valuta od 1. siječnja 2023. Iz perspektive javnih financija to je kruna višegodišnjeg pospremanja i čestog “ne” sada bivšeg ministra Zdravka Marića.

Deficit je ispod maastriških tri posto, javni dug iznad 60 posto sa silaznom putanjom, a gospodarstvo više ne “krasi” dugogodišnja egida makroekonomskih neravnoteža. Taj su uspjeh, a treba naglasiti da to jest uspjeh, s obzirom da je Hrvatska jedina od zemalja s nacionalnim valutama zadovoljila nominalne uvjete konvergencije, koji se odmah odrazio na rast rejtinga i nižu cijenu zaduživanja.

Unatoč za građane i gospodarstvo šokantnom odlasku Zdravka Marića u sredini godine (za koji je teško vjerovati da je bez konkretnog privatnog ili profesionalnog razloga), potvrda ulaska u euro, dizanje rejtinga i najnovija realizacija obvezničkog zaduženja od 1,2 milijarde eura, dat će novom ministru vremena da pohvata konce u miru. Svakako vrijedi spomenuti i tim eksperata u Katančićevoj koji Marić ostavlja u “miraz”, a koji je godinama krčio, sređivao i peglao nered u državnoj blagajni. U tom smislu leži i jedna od najvećih nepoznanica u toj situaciji. Zašto premijer Andrej Plenković nije posegnuo za nekim iz plejade stručnih ljudi u vrhu Ministarstva koji ne trebaju hvatati konce? Je li to zato što su to ljudi odani Mariću? Ili je želio nekog “vanjskog stručnjaka”, bliskog a ne prebliskog, da bude odmak prema zahtjevima koji će uslijediti. Možda saznamo jednog dana.

Da će pritisci uslijediti, nema nikakve sumnje. Prema HNB-u rast bruto domaćeg proizvoda u 2022. mogao bi dosegnuti 5,5 posto, bitno bolje od ranijih očekivanja i aktualnog optimizma u Bruxellesu. Glavni generator bit će osobna potrošnja i rekordni priljev eura od turizma zahvaljujući mahnitom bukiranju po 40-ak posto višim cijenama. Sve će se to preliti na potrošnju, zaposlenost i punjenje proračuna. No, nezaustavljivi problem predstavlja dvoznamenkasta inflacija. Nagrizajući kupovnu moć i životni standard nepovratno nagriza strpljenje građana. Umirovljenicima je već najavljena indeksacija mirovina, ujedno i najveći udar na rashode proračuna od oko 4 milijarde kuna.

Širenje inflacije

S prvim hladnijim danima, kada počnu pristizati računi za grijanje (ni ne ulazeći u mogući scenarij plinskog embarga i prelijevanja na cijene), pojačat će se pritisak zaposlenih i sindikata za veće plaće. Svjedoci smo neobičajene situacije u kojoj brz rast nominalnih plaća vuče privatni sektor suočen s manjkom radne snage. Javni sektor tu još kaska, no činjenica da se inflacija kapilarno proširila u svim smjerovima (oko tri četvrtine proizvoda ima inflaciju preko 5%) samo znači da će strpljenja i volje da na svojim leđima prelome inflaciju brzo nestati.

Mirovine i plaće samo su vrh sante leda. Nagomilani dugovi u zdravstvu mjesečno se povećavaju za 400 do 500 milijuna kuna, sam je priznao bivši ministar Marić kojemu je krpanje tih rupa, milijardu za milijardom u vjetar, bio evidentan trn u oku. Pa ipak, resorni ministar Vili Beroš ponovno je preživio glasovanje u Saboru potvrđujući da će krajnju riječ imati Andrej Plenković, a ne rezultati rada.

Dvije su ipak činjenice koje daju natruha za optimizam da se fiskus neće raspasti po šavovima odlaskom Marića kao reformske sile u Vladi. Prvo je što ulazak u euro donosi nova pravila za budžetiranje pa će idući nacrt proračuna Vlada, za razliku od dosad, morati slati na odobrenje u Bruxelles. Ne samo na znanje, već odobrenje. Druga je zapravo vrlo pragmatična: povratak nereda značio bi instantno spuštanje kreditnog rejtinga što bi u svjetlu podizanja kamatnih stopa (a prva će ih osjetiti država na međunarodnim tržištima) bilo ravno pucanju u vlastito stopalo.

Bez reformi nema novca

Naposljetku, reformski zahvati u zdravstvo i tržište rada, koje je dosad Vlada dosad izbjegavala kao vrag tamjan (sjećate se famoznog odustanka od produljenja radnog vijeka?) predviđeni su Nacionalnim planom oporavka i otpornosti već u idućoj godini. Računica je vrlo jasna; bez reformi nema ni novca. Prvo pokaži rezultate, onda tek slijedi isplata, ugrubo 700 milijuna eura. A na pladnju je ukupno besplatnih 5,5 milijardi eura da se država pred neku novu krizu dovede u red s reformskim zahvatima. Pa ti vidi.

Sve u svemu, ministru Primorcu neće biti lako. Em što uskače u prilično velike cipele ministra koji je u 6,5 godina ostao najpopularniji član Vlade (a tko inače voli ministre financija?) i s talentom da s običnim građanima razgovara kao prijateljima iako ih vidi prvi puta, em što se od njega očekuje da nastavi s reformskim zamahom. Da ne bude zablude, zadnja je u tome ona Andreja Plenkovića. A koliko će novi ministar financija imati podršku šefa da kaže “ne”, brzo će se vidjeti.