Napunilo se nekako ovoga tjedna stotinu dana od kada je dogovorena treća iteracija vlade Andreja Plenkovića, u koalicijskom sporazumu HDZ-a i manjih partnera iz Domovinskog pokreta. Običaj o stotinu dana mira uveden je po uzoru na američku administraciju, u vremenu New Deala, ekonomskog plana oporavka SAD-a od velike gospodarske krize, u mandatu F. D. Roosevelta. Kako su tada, na samom ishodištu i početnoj definiciji ovog političkog običaja, bile na snazi prilično izvanredne okolnosti, a uza sve izazove kojih je čitateljstvo svjesno, u našem slučaju nisu, a niti mi nismo bili odveć pristojni u proteklih nekoliko stupaca, te smo upozoravali na politike koje bi mogle poboljšati prilike u sektoru energetike u Republici Hrvatskoj.

Tako smo upozoravali na najvažniju stvar za funkcioniranje uokvirenog, reguliranog, slobodnog tržišta. A to je pronalaženje kadrova i predlaganje Saboru Republike Hrvatske kadrovskog kompletiranja Hrvatske regulatorne energetske agencije (HERA-e), koja je već dvije godine, kao posljedica afere koja je ovih dana dobila i epilog u vidu završetka istrage i podizanja optužnice, kadrovski okljaštrena. Ta situacija nas dovodi do nedovoljno efikasnog donošenja regulatornih odredbi, što je rezultiralo komplikacijama u nekoliko natječaja, a za posljedicu imalo i nekoliko sudskih procesa te barem jednu međunarodnu arbitražu.

HUP-ove preporuke

Spominjali smo i prestanak korištenja javnih tvrtki kao socijalnih poluga, što je bilo vrlo izraženo kako u koronakrizi, tako i u cjenovnoj krizi energenata, nakon početka invazije na Ukrajinu. Kulminiralo je u superizbornoj godini, kada se svaki glas brojao, a nije tajna kako se u krajevima južno od željezničke postaje u Münchenu dolazi do glasova. Takva je praksa dovela do potrebe za dokapitalizacijom Hrvatske elektroprivrede (HEP-a) i velikih problema za reputaciju Gradske plinare Zagreb – Opskrbe (GPZO) u pitanjima gubitka natječaja za opskrbu tržišta u Gradu Zagrebu. Povezano s time spominjali smo i nužnost odluke o svjesnom ustezanju od upliva u poslovanje HEP-a, te sukladno preporukama za članstvo u OECD-u, privatizacije ili IPO-a većeg dijela kompanije, barem onoga koji se bavi distribucijom i proizvodnjom.

Upravo potonje dovelo bi do osnaživanja tvrtke koja bi ostala u javnom vlasništvu i koja bi se bavila infrastrukturom. Upravo je stanje infrastrukture, njena nedovoljna razvijenost i djelomična zastarjelost ono na što upozoravaju ulagači u proizvodnju električne energije, koji ispunjavaju društvenu funkciju od vitalnog nacionalnog interesa dostizanja političkih i energetskih ciljeva zelene energije. U nedostatku industrijskih postrojenja u blizini njihovih proizvodnih kapaciteta, snažnija prihvatna infrastruktura jedino je rješenje kako se energija ne bi proizvodila samo radi proizvodnje energije.

Preporuke Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) za sljedeće Vladino razdoblje također apostrofiraju nekoliko činjenica o kojima smo pisali. Uz primjedbe kako novac Europske unije može biti svojevrstan booster hrvatskom gospodarstvu, a nikako glavna poluga za održivi rast gospodarstva, iz HUP-a upozoravaju na potrebu žurnog smanjivanja administracije i birokracije, kao i radikalnijeg skraćivanja procesa dobivanja dozvola za početak rada pojedinih elektrana. Taj rok u nas je značajnije duži nego li u nekim zemljama u okruženju, što dovodi do odljeva investitora u tom smjeru.

Što nakon sabora DP-a?

Intencija povećanja proizvodnje ugljikovodika na teritoriju Hrvatske jedna je od politika koju su u jeku prošlih kriza, ali i nekih afera, pokazali u prošlom mandatu Plenkovićeve vlade. Rezultati doduše još nisu vidljivi, ali sama politička komunikacija značajan je napredak u odnosu na političko i komunikacijsko sahranjivanje Vrdoljakove energetske strategije koja je imala za cilj oživljavanje istraživanja i eksploatacije ugljikovodika u nas.

Paralelno s time, za pohvaliti je i politika popunjenosti podzemnog skladišta plina, ali i djelatni projekt povećanja kapaciteta terminala za uklapljeni plin, što će u kontekstu novih geoenergetskih prilika, zajedno sa sustavom Jadranskog naftovoda, učiniti Hrvatsku značajnim energetskim igračem u bliskoj budućnosti, ali i biti blagotvorno za hrvatsko gospodarstvo.

Osim ovih naslijeđenih pozitivnih politika, uz koje valja spomenuti još i podršku istraživanju i eksploataciji geotermalne energije i vodikovim projektima, zbog ograničenosti prostora valja spomenuti i nešto što se dogodilo u ovom mandatu, a nema veze s prošlim. A to je dogovor s distributerima naftnih derivata i ublaživanje napada na njihovo poslovanje, udarom na njihove profite limitiranjem marži. Ovo je pomoglo i malim, ali i većim distributerima, a nije se značajnije osjetilo niti na cijeni derivata na maloprodajnom tržištu.

Umjesto zaključka, valja naglasiti da se objektivno nalazimo još u sam osvit mandata i da je za neke objektivne ocjene još rano. No, to što u prvih stotinu dana nije učinjena niti jedna kardinalna pogreška i nastavljene su neke pozitivne politike prošlog mandata daje nam razloga za blagi optimizam. Tim više što je na iznenađenje autora ovoga stupca, ministarstvo dodatno ekipirano vrlo stručnim i sposobnim kadrovima, poglavito na mjestu državnog tajnika za energetiku.

Što će se dogoditi nakon sabora ključnog junior partnera u novoj vladi, ostaje za vidjeti. Za nadati se kako se optimizam u sektoru energetike neće narušiti.