Napredna svjetska gospodarstva nalaze se usred dvostrukih strukturnih preobrazbi koje će promijeniti svaki aspekt našeg života, od načina na koji radimo i poslujemo do načina na koji reguliramo tržišta.

Najistaknutija od tih preobrazbi je digitalizacija, koja je u posljednjih 25 godina bila toliko sveprisutna da pozivanje na “digitalno gospodarstvo” danas zvuči jednako čudno kao i govoriti o “elektroenergetskom gospodarstvu”.

Pomak prema digitalnom svijetu svakako nije dovršen. Primjerice, relativno malo tvrtki trenutno se koristi najsuvremenijim tehnologijama umjetne inteligencije. Ali milijarde ljudi širom svijeta već koriste alate pogonjene umjetnom inteligencijom poput chatbotova i internetskog prevođenja.

Ključna uloga države
Druga preobrazba je prelazak na ugljično neutralno gospodarstvo, koje će povećati energetsku, građevinsku, prometnu i proizvodnu industriju, kao i brojne druge sektore. Pad cijena obnovljivih izvora energije, već brži od pada cijena računala u prethodnim desetljećima, snažan je pokazatelj da je taj prijelaz u tijeku. Budući da je obnovljiva energija sada znatno jeftinija od energije iz fosilnih goriva, dekarbonizacija će se ubrzati.

Uslijed tih tehnoloških pomaka postavljaju se mnoga politička pitanja, posebno u pogledu provedbe protumonopolskih mjera. Već četiri desetljeća prevladava mišljenje među ekonomistima da bi se uloge privatnog i javnog sektora mogle jasno definirati. Država, prema tom mišljenju, postavlja pravni okvir, gradi infrastrukturu i financira osnovna istraživanja, dok privatni sektor donosi inovacije i stvara bogatstvo.

Jedno temeljno načelo ovog pristupa, koje se očituje u privatizacijskom valu 1980-ih, bila je pretpostavka da država treba prepustiti pojedinim inovatorima, poduzećima i potrošačima odluku o tome kako bi budućnost trebala izgledati.

Ali svijet se promijenio od 1980-ih. Rat u Ukrajini i opasnost od klimatske katastrofe naveli su zapadne vlade da prihvate industrijsku politiku prvi put u posljednjih nekoliko desetljeća. Čak i među srednjostrujaškim ekonomistima, sve je više priznanja da država ima ključnu ulogu u osiguravanju prijelaza na nultu neto stopu kroz politike koje subvencioniraju, između ostalog, proizvodnju čipova i proizvodnju baterija.

Manje se pozornosti posvećuje posljedicama tog prijelaza na konkurentnost. Niz izvješća koja su posljednjih godina objavile regulatorne agencije – poput izvješća vlade Ujedinjenog Kraljevstva kojem sam koautor u sklopu stručnog panela kojim predsjeda Jason Furman – pokazali su da su postojeći okviri za borbu protiv monopola loše opremljeni za rješavanje izazova koje predstavljaju digitalna tržišta na kojima pobjednik uzima sve.

Novi zakoni kojima se uređuju digitalne platforme, kao što je Zakon Europske unije o digitalnim tržištima, izravna su posljedica tog obračuna, kao i ponovno oživljavanje protumonopolskog pokreta u Sjedinjenim Državama.

Prijelaz na nultu neto stopu naglasit će radikalne implikacije digitalne preobrazbe na politiku tržišnog natjecanja, što će onemogućiti regulatorima nastavak poslovanja kao u posljednjih nekoliko desetljeća. Dijeljenje podataka primjer je toga. Politika tržišnog natjecanja obično se protivi tome da tvrtke međusobno dijele informacije – i to s dobrim razlogom.

Međutim, veliki poremećaji primorat će protumonopolske agencije na prilagodbu. Primjerice, tijekom pandemije, supermarketi su nastojali ukinuti zakone o tržišnom natjecanju kako bi osigurali dostupnost ograničenih zaliha osnovnih dobara. Razmjena podataka među poduzećima ključna je za smanjenje otpada, povećanje energetske učinkovitosti u svim lancima opskrbe, omogućavanje usvajanja autonomnih vozila i učinkovito upravljanje prometom te smanjenje ulaznih prepreka na digitalnim tržištima.

U narednim godinama tijela nadležna za tržišno natjecanje odlučit će koje podatke društva mogu dijeliti, koje podatke moraju dijeliti i kako pratiti njihovu sukladnost s propisima.

Čikaška škola zastarjela
Regulatori također moraju produbiti svoje razumijevanje o tome koje tehnologije se moraju uvelike dijeliti kako bi se omogućilo tržišno natjecanje i ubrzao prelazak na ugljično neutralno gospodarstvo.

Neki prošli tehnološki standardi usporili su ga na tržištu – na pamet pada borba između Betamaxa i VHS-a za nadmoć na području kućnog videa početkom 1980-ih. U drugim slučajevima, regulatori su postavili standarde, utirući put brzom skaliranju i ogromnom smanjenju troškova. Primjerice, brzo širenje GSM mobilnog standarda tijekom 1990-ih učinio je mobitele pristupačnijima u zemljama s niskim prihodima.

Potonji model prikladniji je za prijelaz na nultu neto stopu. Ali prvo, regulatori moraju krenuti dalje od filozofije čikaške škole koja je od 1980-ih poduprla konkurenciju i politike na strani ponude širom svijeta. Čikaški pristup pretpostavlja odsutnost radikalnih strukturnih promjena.

Pretpostavlja se da su tržišta dinamična, ali samo u određenoj mjeri. Analiza s ciljem razumijevanja utjecaja, recimo, povećanja cijena od 5-10% na jasno definiranim tržištima beskorisna je kada cijene nekih tehnologija padnu i pojave se potpuno nova tržišta. Slično je oslanjanju na stare karte na terenu nakon što su ga preoblikovali potresi i vulkani.

Ukratko, tvorci politika moraju biti oprezni pri odmjeravanju strateških prednosti tehnokratskog tržišnog natjecanja i industrijskih politika. Kako bi se omogućio prijelaz na nultu neto stopu i potaknulo dinamično i uključivo digitalno gospodarstvo, tijela nadležna za tržišno natjecanje moraju prepoznati razmjere zadatka s kojim se suočavaju i odbaciti zastarjele načine razmišljanja – što prije, to bolje.

© Project Syndicate 2022.