Poznato je veliko državništvo i vodstvo koje su Sjedinjene Američke Države pokazale tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Amerika je bila najistaknutija svjetska politička, ekonomska i vojna sila, a umjesto da iskoristi svoj položaj za kažnjavanje gubitnika i zahtijeva odštetu, pomogla je u planiranju i osnivanju multilateralnih institucija za globalno-upravljanje koje bi svim zemljama dale mjesto za stolom.

Prema tom novom međunarodnom poretku, poslijeratna obnova i gospodarski razvoj trebali su se financirati preko Svjetske banke, dok je međunarodni trgovinski sustav trebao biti potpomognut vladavinom prava kroz Opći sporazum o carinama i trgovini i njegovim nasljednikom, Svjetskom trgovinskom organizacijom.

Međunarodni monetarni fond bio je zadužen za osiguranje globalne financijske stabilnosti, a organizacije poput Ujedinjenih naroda i NATO-a ponudile su okvire za rješavanje geopolitičkih napetosti.

Osigurač mira i prosperiteta
Taj svijet utemeljen na pravilima zadržao je mir i potaknuo prosperitet. Više nije bilo svjetskih oružanih sukoba, a zahvaljujući otvorenim tržištima i globalnom trgovinskom sustavu, mnoge siromašne zemlje uspjele su znatno poboljšati životni standard svojih ljudi. U međuvremenu, većina naprednih gospodarstava postigla je značajna poboljšanja u smislu zdravlja, očekivanog životnog vijeka, obrazovanja i smanjenja siromaštva.

Sva ta postignuća posljedica su multilateralizma. SAD je svakako bio i još uvijek je de facto vođa ovog globalnog poretka. No, budući da čini manje od 5% svjetskog stanovništva i samo oko petine globalnog BDP-a, nije dovoljno velik da diktira stvari svima ostalima. Umjesto toga, oslanja se na potporu svojih saveznika za unaprjeđenje svojih ciljeva i interesa na svjetskoj sceni.

Nakon 70 godina relativnog mira i sve većeg prosperiteta, Trumpova administracija odbacila je multilateralizam kao pitanje načela. U skladu s tim, povukla se iz Transpacifičkog partnerstva, potpuno dogovorenog sporazuma o slobodnoj trgovini usmjerenog na SAD koji je sklopilo 12 zemalja pacifičkog prstena.

Pokrenula je trgovinski rat protiv Kine, jednostrano uvodeći visoke carine na uvoz iz Kine kršeći pravila Svjetske trgovinske organizacije. I to je dodatno oslabilo Svjetsku trgovinsku organizaciju sputavajući tijelo te organizacije za rješavanje sporova i uvelo dodatne protekcionističke mjere na sumnjivim osnovama nacionalne sigurnosti.

Jednostranim provođenjem svih tih mjera, Trumpova administracija sama je sebi pucala u nogu. Da se htjela suprotstaviti Kini, imala bi veći uspjeh multilateralnom suradnjom preko Svjetske trgovinske organizacije.

Nažalost, Bidenova je administracija nastavila istim putem. Štoviše uveli su sveobuhvatnu industrijsku politiku kako bi subvencionirali određene domaće industrije i diskriminirao ostatak svijeta.

Priča o poluvodičima
Iako je ruska invazija na Ukrajinu pojačala potrebu za multilateralizmom, također je ojačala napore Bidenove administracije da zaštiti američko gospodarstvo od inozemne konkurencije. SAD-u su potrebni njegovi partneri i saveznici, posebno Europljani, kako bi se osigurala učinkovitost njegove potpore Ukrajini i sankcija protiv Rusije. Ipak, ostvarivanjem ekonomske samodostatnosti diskriminira izvoz tih zemalja.

Između ostalog, Bidenova administracija tražila je i dobila odobrenje Kongresa za financiranje proizvodnje i kupnje poluvodiča, baterija, električnih vozila i još mnogo toga u SAD-u za potrošnju. Američki potrošači imaju pravo na poreznu olakšicu od 7500 američkih dolara za kupnju električnih vozila, a savezna vlada subvencionirat će novu proizvodnju baterija za električna vozila sa 7 milijardi dolara.

Isto tako, 39 milijardi dolara izdvojeno je za izgradnju novih postrojenja za proizvodnju poluvodiča u SAD-u. Budući da će te subvencije američkim proizvođačima dati umjetnu troškovnu prednost u odnosu na njihove inozemne kolege, Bidenova administracija reproducira protekcionističku politiku na koju se SAD već dugo žali kada je druge zemlje usvoje. Štoviše, strane tvrtke već signaliziraju da bi svoje nove tvornice mogle smjestiti u SAD, gdje mogu iskoristiti dodatne pogodnosti.

Naravno, isporuke nekih proizvoda moraju biti razumno osigurane, a neka tehnologija mora biti uskraćena drugim zemljama, jer ima očigledan vojni značaj. No, način da se ti proizvodi drže podalje od pogrešnih ruku jest suradnja s prijateljskim zemljama putem multilateralnih kanala. Multilateralna pravila koja se temelje na načelu slobodne trgovine i dalje predstavljaju najbolji pristup upravljanju međunarodnim tokovima većine robe.

Čak i kada istinska pitanja nacionalne sigurnosti isključuju globalni pristup, unilateralizam nije rješenje. Multilateralne politike bi u konačnici bile mnogo uspješnije i jeftinije, kako u održavanju diplomatske potpore saveznika, tako i u promicanju gospodarskih ciljeva SAD-a.