Ključni podaci za prognozu kretanja cijena energenata vezani su uz zdravlje globalne ekonomije, dinamiku industrije, meteorološke prilike i vanjskopolitičke izazove. To znaju svi koji na prijelazima iz godine u godinu čitaju vijesti.

Slična je stvar i kada govorimo o lancima opskrbe. A lanci opskrbe, pogotovo nakon početka rata u Ukrajini i početka agresivnije diverzifikacije opskrbe Europe energentima, napuštanja dominantne dobave putem cjevovoda, prvorazredno su ekonomsko, vanjskopolitičko i energetsko pitanje.

Prije stotinjak dana, kada je Izrael odlučio nakon terorističkog napada Hamasa obračunati se s tom organizacijom, bez obzira na cijenu, što posljednjih dana ima i svoj sudski epilog, mnogi su upozoravali kako se intervencija događa u blizini vrlo važnih točaka za međunarodnu trgovinu i opskrbu većeg dijela svijeta ugljikovodicima, poglavito naftom, a u novije vrijeme koje je označio plimni val ukapljenog plina, i za opskrbu tim energentom.

Prikriveni rat Irana
Ono na što smo upozoravali, velikim dijelom se i dogodilo. Eskaliralo je u blizini točke, kroz koju prolazi veliki postotak svjetske trgovine naftom – Hormuškog tjesnaca. U rat na strani Gaze, kako sami kažu, ušli su jemenski Huti. Gaza je svakako povod, no uzroci su višeslojni, a jedan od slojeva je i prikriveni rat Irana, kao njihova glavnog sponzora protiv Saudije i Zapada. Izravna posljedica ovih događanja, kao što su se mnogi od nas i bojali jest ugroza lanaca opskrbe.

Ovdje u priču ulazi još jedna vrlo fragilna geografska točka, koja predstavlja velik izazov za europske opskrbne poslove. Koliko velik, dovoljno se prisjetiti cijene za europsku ekonomiju prije dvije godine kada je u Sueskom kanalu zapeo teretni brod.

Slično se događa i ovih dana, najveći svjetski logističari počeli su izbjegavati Crveno more i preusmjeravati promet duž obala Afrike te se osim same cijene prometa povećala i cijena osiguranja plovidbe. Cijena plovnoga puta, usmjerenog prema Rtu Dobre nade povećala bi se za više od 40 posto, projekcije su Goldman Sachsa.

Osim tih općenitih poteškoća, sve to bi moglo prouzročiti i poteškoće za pojedine hrvatske partikularne projekte i interese. Naime, nakon preslagivanja vanjskopolitičkih i geoekonomskih karata, agresijom na Ukrajinu, Hrvatska je došla u dobru prometnu poziciju te je postala jedna od ključnih logističkih i točaka za opskrbu energentima, poglavito naftom i plinom, ovoga dijela Europe.

Osim Luke Rijeka, kriza na jeftinijem, novčano i vremenski, plovnom putu mogla bi biti izazov za Janafovu infrastrukturu u Omišlju, ali i za terminal za ukapljeni plin na otoku Krku. Strateška geografska prednost, ­koju smo stekli u odnosu na konkurentske dobavne pravce energenata, zbog toga bi mogla biti pod nešto većim pritiskom nego li je sada.

O značenju ovih projekata za ovaj dio Europe najbolje govori nervoza naših susjeda izražena u napadima na glavne aktere ovih projekata. Dodatni argument kako se radi o nervozi trebao bi biti i to kako od ove godine sukob, čini se, više nije zamaskiran u “javni interes”, što je u Hrvatskoj eufemizam za antibiznis i antipoduzetnički narativ. Bez obzira na sektor.

Nakon razmjene informacija raznih mađarskih regulatora, u prošlosti zaposlenih u mađarskim javnim tvrtkama, putem raznih savjetnika, s egzibicionistima u Hrvatskoj, ove je godine započeo i službeni rat priopćenjima, koji ima za cilj postizanje bolje pregovaračke pozicije mađarskog MOL-a kod pregovaranja o transportu nafte u tu zemlju putem sustava Janafa, koji je rafinerijskoj i petrokemijskoj industriji Mađarske postao ključan zbog toga što proizvode dobivene od ruske nafte, na čiji uvoz su isposlovali privremena izuzeća, ne mogu izvoziti iz svoje zemlje.

Neki dionici energetskog tržišta u Hrvatskoj u kuloarima razgovaraju i o mogućnosti kako je to jedan od razloga zbog čega se odugovlači s nastavkom investicije u rafineriju u Rijeci, no to je druga tema.

Crveno more i Suez
Vanjskopolitički pritisci i ne postojanje dogovora oko ključnih energetskih pitanja s mađarskim javnim, privatnim i onim kompanija pod većom ili manjom kontrolom ili utjecajem politike mogli bi postati neugodne prepreke, kratkoročno ili srednjoročno svejedno je, za razvoj Hrvatske kao strateškog energetskog čvorišta, nanijeti štetu ne samo naftnoj i plinskoj infrastrukturi, nego i gospodarskim čimbenicima koji posluju putem te infrastrukture.

Zbog sličnih su se izazova brojne zemlje NATO saveza uključile u operaciju Prosperity Guardian, predvođenu SAD-om, koja ima za cilj zaštititi komercijalnu rutu u Crvenom moru. Kako je i za nove hrvatske gospodarske okolnosti sigurna plovidba kroz Crvenom more i Sueski kanal od ključnoga značenja, ne bi bilo ludo da kreatori hrvatskih obrambenih politika razmisle o tome da se Hrvatska aktivno uključi u ovu operaciju, sukladno snazi i veličini.

Dakle, vjerojatno ne tehničkim sredstvima, nego kadrovskim know-howom. Jer jedna od temeljnih funkcija države jest osiguravanje gospodarske sigurnosti, a jedan od temeljnih ciljeva zapadnih saveza kojima pripadamo jest to da ih aktivno koristimo kao alat za maksimizaciju vlastitih interesa.