Energetska sigurnost uslijed geopolitičkih previranja i sukoba u Ukrajini koji ozbiljno nadilazi ono što se događalo u Hladnom ratu u odnosima Zapada i Rusije posljednjih je mjeseci nekako gurnula u drugi plan pitanje nacionalne sigurnosti, odnosno mogućnosti europskih zemalja da se obrane od oružane prijetnje i agresije kakvu je Rusija napravila na Ukrajinu.

NATO savez je postao mantra koju svi dužnosnici spominju kao “čarobni napitak” koji će riješiti sve takve probleme i odagnati prijetnje. Situacija od 24. veljače ove godine, kad je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, pokazala je da je pitanje što NATO može i želi uraditi.

Zemlje EU, koje su redom i članice NATO-a ili tome streme, višedesetljetnom demilitarizacijom, koja je započela 1990-ih nakon pada Berlinskog zida, dovele su svoju vojnu snagu na minimum te vojna obveza u EU zapravo više i ne postoji.

Upozoravali na prijetnje
Na neki bizaran način situacija nije loša koliko bi mogla biti zbog bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa koji je ultimativno tražio od saveznika da povećaju izdvajanja za obranu na 2% BDP-a, čak i pod cijenu da raspusti NATO ako to neće biti realizirano. Zbog toga su mnoge zemlje krenule u ipak minimalne investicije u obnovu, prije svega zrakoplovstva.

Naručene su stotine najmodernijih lovaca F-35, a isto tako i niz protuzračnih i drugih raketnih i pratećih radarskih sustava. No, riječ je o složenom sustavu nabave koji će trajati desetljeće te je do 24. veljače europskim zemljama isporučen tek manji dio opreme.

Po pitanju nekih drugih tradicionalnih oružanih sustava, poput tenkova i oklopnih vozila, u pravilu nije bilo nekih pomaka jer se smatralo da su to zastarjele tehnologije za suvremena ratišta.

Rat u Ukrajini pokazao je da ipak oklop i artiljerija, uz masovno pješaštvo, unatoč raketama, dronovima, satelitima i zračnim snagama i dalje imaju vrlo važnu ulogu u ratu. Vjerojatno je najbolji primjer da je tako Poljska koja možda i jedina u EU i NATO-u, uz male baltičke zemlje, upozorava na rusku prijetnju već desetljećima i koja ulaže ozbiljna sredstva u svoj obrambeni sustav.

Poljaci su tako već i prije 24. veljače naručili od SAD-a nekoliko desetaka lovaca F-35 i 250 tenkova Abrams. Nakon ruske invazije, Poljaci su svoje narudžbe oklopa pojačali i fokusom na Njemačku i njezine Leoparde 2 kojih su naručili također 250, ali su se okrenuli i Dalekom istoku te od Južne Koreje naručili dodatnih 1500 tenkova i oklopnjaka.

Gdje je tu Hrvatska? Iako je u dijelu javnosti prevladavalo mišljenje da se rusko-ukrajinski rat nas ne tiče previše, pad drona na Zagreb 10. ožujka definitivno je pokazao da je i Hrvatska u ratu.

Vjerojatno nikad neće biti sa 100-postotnom sigurnošću dokazano tko je i iz kojih motiva poslao dron na Zagreb, no činjenica da nismo niti registrirali prijetnju, a kamoli joj se suprotstavili, itekako je zabrinjavajuća. Hrvatska je krajem 1990-ih imala relativno moćnu i opremljenu ratnu vojsku koju je bilo nužno prilagoditi mirnodopskim uvjetima, ali i gospodarskim okolnostima.

No, stvari su izmakle kontroli te je naš obrambeni sustav završio na niskim granama, a anegdota koja posljednjih mjeseci kruži u javnosti o tome da “Hrvatska ima više vojnih analitičara nego aktivnih vojnika” možda najbolje opisuje stanje. Nabavka borbenih zrakoplova, čija brojka je na razini održivosti, a ne operativnosti, kasni barem desetljeće. Oklopne snage su dobile injekciju prije 10-ak godina suradnjom s finskom Patriom.

Sada se radi na dobavi rabljenih oklopnjaka iz SAD-a, ali projekt je u nejasnoj fazi. Skromna tenkovska flota, temeljena na starim M-84, izvjesno nije u najboljem stanju, a pojavila se teza da Francuzi uz Rafale žele Hrvatskoj ponuditi i svoje napredne tenkove Leclerc.

Na proljeće smo mogli čuti da Hrvatska ima najveći mirnodopski vojni proračun dosad koji će iznositi 7,6 milijardi kuna. Naravno, treba napomenuti da će se lovci Rafale Francuskoj plaćati izravno preko Ministarstva financija, a ne iz vojnog budžeta.

S druge strane, iako je Ukrajina daleko, u susjedstvu imamo itekako potencijala za krizu koja u svakom trenutku može prijeći političke okvire i pretvoriti se u ono što nitko ne želi. Situacija u BiH je najgora još od Daytonskog sporazuma iz 1995.

Još zapaljivija situacija je na Kosovu, koja svakih nekoliko mjeseci prijeti da će se pretvoriti u rat. Tako je prije svega 15-ak dana došlo do blokade sjevera Kosova i graničnih prijelaza, a Srbija je stavila svoje oružane snage u visoku pripravnost, a neke i u pokret.

Saveznička obveza
NATO je navodno odlučan braniti Kosovo – prema privatnoj objavi na Twitteru jednog talijanskog admirala, koja nije demantirana, NATO ima plan da uz 4000 postojećih vojnika na terenu u roku od nekoliko dana premjesti nekoliko padobranskih i marinskih brigada SAD-a, Velike Britanije i Italije na samo Kosovo, uz istodobne zračne udare iz NATO baza u okruženju po ciljevima u Srbiji.

Da ovakve scenarije ozbiljno razmatra i Srbija govori podatak od prošlog tjedna da je ta zemlja lani za vojne nabavke potrošila 1,4 milijarde dolara, odnosno više nego ukupno u razdoblju od 2016. do 2020.

Tu je prije svega riječ o sofisticiranim kineskim protuzračnim sustavima srednjeg dometa FK-3, ali i općoj modernizaciji kopnene vojske i zrakoplovstva s fokusom na specijalne jedinice – 63. padobranska iz Niša i 72. zračno-desantna (specijalna) postrojba iz Pančeva nedavno su s razine bojne povećane u brigade, a što je veličina formacije koja nije postojala još od doba JNA.

Srbija ima ozbiljnih aspiracija i na Crnu Goru koja je članica NATO saveza i u slučaju bilo kakve krize Hrvatska će imati savezničku obvezu, ali i nacionalnu potrebu, da poduzme mjere da se zaštiti na tom području.