Suočeni s europskom energetskom krizom, politički i gospodarski čelnici u Italiji, trećem po veličini gospodarstvu Europske unije, suočavaju se s dvije suprotstavljene snage.

S jedne strane, postoji strah od promjena, zbog čega tvorci politike pribjegavaju starim rješenjima: bušenju, novim plinovodima i plinifikatorima te naporima da osiguraju ugljikovodik u Africi i na Bliskom istoku.

S druge strane, postoji pritisak za inovacije elektroenergetske industrije i svih onih sektora društva koji ovu krizu vide kao jasan signal da se završava doba fosilnih goriva.

Tradicija i stariji
Suprotstavljena stajališta talijanskog političkog i gospodarskog establišmenta odražavaju podjele unutar talijanskog društva. Nedavno istraživanje SWG-a pokazuje da se rasprava o energetskim pitanjima rijetko temelji na čvrstim dokazima, već na pristranostima i percepcijama koje su više povezane s dobi nego s političkom pripadnošću.

Čini se da su Talijani stariji od 55 godina zapeli u prošlosti: primjerice, 33% ih vjeruje da obnovljiva energija nikada nije premašila 10% ukupne talijanske proizvodnje električne energije. Samo 7,5% ove kohorte bilo je blizu stvarne brojke: danas Italija proizvodi oko 40% svoje električne energije iz obnovljivih izvora.

Mlađi od 24 godine bolje su informirani: udio onih koji ispravno procjenjuju doprinos obnovljivih izvora energije proizvodnji električne energije tri puta je veći i iznosi 22%. Čini se da su Talijani stariji od 55 godina zaboravili impresivnu tradiciju obnovljivih izvora energije u zemlji.

Malo tko se sjeća avangardnih hidroelektrana koje su od početka dvadesetog stoljeća opskrbljivale elektročeličane Sesto San Giovanni vodom koja je tekla iz Alpa; ili Larderella, prve geotermalne elektrane na svijetu, u Toskani. Slično tome, čini se da malo ljudi zna da je Italija svjetski lider u solarnoj energiji ili da je državna tvrtka ENEL Green Power jedna od pet najvećih solarnih tvrtki.

Italija je 2014. također nakratko držala svjetski rekord u uporabi solarne energije, s udjelom u to vrijeme od 8% ukupne potrošnje električne energije u zemlji. Iste godine Italija je bila među prvima od država članica Europske unije koje su postigle ciljeve tranzicije koje je Europska unija postavila za 2020., a to je učinila znatno prije tog datuma. No, istraživanje SWG-a pokazuje da 94% Talijana starijih od 55 godina to ne zna; naprotiv, misle da Italija nije postigla te ciljeve.

Unatoč tim ranim uspjesima, Italija je pala na 12. mjesto među zemljama EU-a u proizvodnji električne energije iz obnovljivih izvora.

Što se tiče učinkovitosti, Italija i dalje predvodi velika gospodarstva kontinenta po potrošnji energije po jedinici BDP-a, ali se njezina konkurentska prednost smanjuje. Talijansko gospodarstvo bilo je 1995. za 32 % učinkovitije od prosjeka EU-a; do 2019. ta se razlika smanjila na 11 %.

Kao što pokazuje istraživanje SWG-a, Talijani mlađi od 35 godina više su usklađeni s tehnološkom stvarnošću dvadeset prvog stoljeća. Oni su ujedno i najinformiraniji o obnovljivim izvorima energije i najentuzijastičniji pristaše prelaska na zelenu energiju.

Ali stariji od 55 godina daleko su brojniji od tih “autohtonih pristaša obnovljivih izvora”. Odrastajući u zlatno doba tehnologija fosilnih goriva, znaju malo o obnovljivim izvorima energije i vjerojatnije je da će podcijeniti njihove prinose i precijeniti njihove troškove.

Još uvijek je prerano prognozirati kako će nova vlada pomiriti ova oprečna stajališta. Za sada se čini da je prevladala nostalgija za fosilnim gorivima i želja za usporavanjem energetske tranzicije.

Ali Italija ima plan preporoda industrije kakav nije ponudila desetljećima. Dok je Marshallov plan, na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama, promicao ugljikovodike i motorizaciju Baby Boomersa u 1950-ima, novi plan energetske tranzicije za izgradnju učinkovitih transportnih, stambenih i proizvodnih sustava integriranih s biosferom i atmosferom je naš – osmislili smo ga mi i za nas.

Obnovljivi izvori
U smislu niveliranog troška energije (LCE), obnovljivi izvori energije najjeftiniji su dostupni izvori. Najveći trošak je početna investicija u infrastrukturu, nakon čega je izvor – voda, sunce, vjetar ili geotermalna energija – besplatan.

Naravno, tranzicija također iziskuje sirovine, pouzdane poslovne partnere za njihovu opskrbu i industrijske kapacitete za proizvodnju lopatica, panela, upravljačkih jedinica i mreža. Ali Italija ima sve što joj je potrebno za suočavanje s ovim izazovom.

Kao drugi najveći proizvođač u Europskoj uniji, Italiji ne nedostaju proizvodni kapaciteti. A ovisnost o metalima i rijetkim zemnim metalima smanjit će se poboljšanim tehnologijama recikliranja, sektorom u kojem je Italija također na čelu.

Energetska kriza istaknula je kako energetski sustavi temeljeni na fosilnim gorivima stvaraju ovisnost o petrodržavama, koje zatim mogu ucjenjivati druge zemlje prijeteći obustavom opskrbe. Italija trenutno pokušava zamijeniti ruski plin opskrbom iz nestabilnih zemalja.

Time bi Italija mogla postati novo središte transmediteranske distribucije plina, kao što je Ukrajina bila za isporuku plina iz Rusije u Europu. Je li to stvarno ono što Talijani žele? Povijesno gledano, Italija je oduševljeno prihvaćala energetske inovacije. Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća bio je među vodećim zemljama u elektrifikaciji i među prvima je napustila naftne derivate u korist čišćeg i učinkovitijeg metana.

Današnji Talijani imaju priliku oživjeti ovu tradiciju i prebaciti se na najnaprednije, najučinkovitije i najjeftinije oblike energije koji su trenutno dostupni: obnovljive izvore. Međutim, ako je žele iskoristiti, mladi Talijani morat će obrazovati svoje roditelje.

© Project Syndicate 2023.