Na ekonomskoj konferenciji početkom 1960-ih, jedan govornik započeo je svoje izlaganje o razvoju navodeći Indiju kao primjer. Prije nego što je mogao nastaviti, jedan ga je ekonomist prekinuo i upitao: “Koja je druga zemlja na svijetu poput Indije?” U sobi je zavladala tišina. Do danas ovo pitanje ostaje bez odgovora.

Ranije ove godine, premijer Narendra Modi najavio je da Indija ima za cilj postići status razvijene zemlje do 2047. godine, stogodišnjice svoje neovisnosti od Britanskog Carstva. Ovaj ambiciozni cilj, koji bi mogao preobraziti indijsko gospodarstvo i preoblikovati globalni gospodarski krajolik, izazvao je uzbuđenje velikih razmjera.

Ali dostizanje ove prekretnice nije mali podvig. Konzervativne procjene upućuju na to da bi indijski rast dohotka po stanovniku trebao nadmašiti kineski za 3,5 postotnih bodova svake godine kako bi se ispunio Modijev cilj za 2047. godinu. Iako je Indija posljednjih godina zabilježila snažan godišnji rast od 6-8 posto, gospodarstvo već pokazuje znakove usporavanja. Štoviše, čak i ako se usporavanje može spriječiti, održavanje zamaha rasta tijekom sljedeća dva desetljeća bit će izazov.

Indija je zemlja ekstrema. Ima uspješnu softversku industriju, a njezin sustav biometrijske identifikacije, Aadhaar, omogućio je vladi da koordinira javne usluge za najveću svjetsku populaciju. U Indiji se nalaze sveučilišta svjetske klase, prije svega Institut za tehnologiju i Institut za menadžment.

Po stanovniku 2730 dolara
No, prelazak Indije s ruralnog na urbano zapošljavanje zaostaje za većinom zemalja u razvoju, što pogoršava nejednakost. Iako ta zemlja ima 167 milijardera, više od 129 milijuna ljudi još uvijek živi ispod granice siromaštva. Te se razlike protežu i na obrazovni sustav, gdje više od polovice učenika petog razreda u zemlji ima poteškoća s čitanjem na razini drugog razreda.

Na kraju Drugog svjetskog rata, Kina i Indija bile su osiromašene zemlje s velikim brojem stanovnika. Još 1980-ih njihov životni standard bio je gotovo identičan. Kineski sustav zapovijedanja i kontrole oslanjao se na državno vlasništvo nad gotovo svim sredstvima za proizvodnju, dok je indijski model kombinirao privatno vlasništvo s državnom kontrolom nad ključnim industrijama.

Nijedan od ta dva sustava nije polučio pozitivne rezultate. Početkom 1980-ih, Kina je počela provoditi sveobuhvatne gospodarske reforme, uvodeći doba spektakularnog rasta. Indija, potaknuta deviznom krizom, učinila je to desetljeće kasnije. No, iako se rast BDP-a te zemlje ubrzao, nikada nije dosegao brzi tempo kineskog gospodarskog rasta. U svojim najnovijim Svjetskim ekonomskim izgledima, Međunarodni monetarni fond procijenio je indijski dohodak po stanovniku na 2730 dolara, za razliku od kineskih 13.140 dolara.

Unatoč trenutnim gospodarskim izazovima Kine, većina analitičara očekuje da će Kina postići status razvijene zemlje do 2040-ih. Da bi Indija učinila isto, mora se pozabaviti s nekoliko očitih ekonomskih slabosti. No, s obzirom na to da se tempo reformi usporio tijekom posljednjeg desetljeća, nejasno je može li skupiti političku volju za provođenje promjena potrebnih za postizanje cilja za 2047. godinu.

Četiri područja iziskuju hitnu pozornost: rad, obrazovanje, trgovina i regulativa. Indijski restriktivni zakoni o radu, koji iznimno otežavaju otpuštanje radnika, predstavljaju posebno ozbiljan politički izazov. Industrijski rast relativno je spor i velik dio radne snage zaglavio je na ruralnim poslovima niske produktivnosti. Posljedično, dok 46 posto indijske radne snage radi u poljoprivredi, udio radnika u proizvodnji smanjio se s 12 posto na 11 posto između 2023. i 2024.

(Ne)kvaliteta obrazovanja
Povrh toga, strogi indijski propisi o plaćama za prekovremeni rad, naukovanju, zdravstvenoj skrbi i drugim beneficijama značajno povećavaju troškove poslodavaca. Moćni sindikati dodatno odvraćaju tvrtke od zapošljavanja nekvalificiranih radnika, zbog čega poslodavci ulažu u kapitalnu opremu umjesto da prošire svoju radnu snagu. Kako bi zadovoljila zahtjeve današnjeg globalnog gospodarstva, Indija mora revidirati svoj obrazovni sustav. Iako je on značajno povećao stope upisa u škole, kvaliteta obrazovanja, osobito na osnovnoj i srednjoj razini, nije dovoljna za izgradnju produktivne radne snage.

Jedan od glavnih pokretača prethodnih indijskih gospodarskih reformi bilo je popuštanje strogih kontrola vanjske trgovine i tokova kapitala. No, uslijed Modijeve politike “proizvedeno u Indiji”, zemlja se vratila protekcionizmu, nametanju carina i podizanju drugih uvoznih barijera uz subvencioniranje domaće proizvodnje osnovnih dobara.

Ovaj zaokret u protekcionizam baca sjenu na izglede za rast Indije. Bez brzog širenja radno intenzivnih industrija i izvoza, upitno je može li ta zemlja održati stopu rasta potrebnu za postizanje statusa razvijene zemlje do 2047. godine.

Još jedna velika briga je birokracija i tegobni zahtjevi za izdavanje dozvola, što sve više ometa gospodarsku aktivnost. Prethodni napori za pojednostavljenje propisa doveli su do značajnih poboljšanja i potaknuli rast, ali postizanje Modijevih ambicioznih ciljeva iziskivat će novi val odvažnih strukturnih reformi.

Stanje globalnog gospodarstva 2050. djelomično će ovisiti o tome koliko brzo i učinkovito Indija provede ove promjene. Uz odgovarajuće politike, ta bi zemlja mogla doseći status zemlje s visokim dohotkom do 2047. godine. U suprotnom, riskira da ostane zemlja sa srednjim dohotkom koju muče niska produktivnost i spor rast.

© Project Syndicate 2024.