Ako se bivši američki predsjednik Donald Trump vrati u Bijelu kuću 2025., Kina mora poduzeti mjere kako bi preuzela globalno vodstvo u području klime, a taj su ishod mnogi smatrali nemogućim.

Uostalom, Kina je već gotovo dva desetljeća najveći svjetski emiter stakleničkih plinova, trenutno čini 35 posto globalnih emisija ugljičnog dioksida. No geopolitička dinamika može se brzo promijeniti uslijed sukoba, ekonomskih nestabilnosti i ključnih izbora, što znači da bismo Kinu uskoro mogli gledati u novom svjetlu.

Godine 2023. dugogodišnji kineski (i nedavno umirovljeni) izaslanik za klimu, Xie Zhenhua, tajio je svoje namjere – ta zemlja očito nije bila raspoložena za preuzimanje bilo kakvih većih obveza. Uoči Konferencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP28) u Dubaiju Sjedinjene Američke Države i Kina postigle su sporazum o suradnji u području klimatskih promjena koji je privukao pozornost medija, ali nije uključivao obvezujuće ciljeve.

Iako je Kina pristala pokrenuti “prijelaz s fosilnih goriva” u sklopu konačnog dogovora na Konferenciji COP28, ona i dalje oklijeva sa smanjenjem potrošnje ugljena.

Elektrane na ugljen
Ili ovo će možda biti godina u kojoj će kinesko vodstvo iskoristiti ono što ima. Do početka 2025. zemlje moraju predati podnesak o sljedećem krugu nacionalno utvrđenih doprinosa (NDC) u skladu s Pariškim sporazumom o klimi, uključujući ciljeve smanjenja emisija do 2035.

Nedavne kineske izjave i politike upućuju na to da su u tijeku interne rasprave o novim ciljevima. Kina se suočava sa značajnim izazovima u postavljanju ambicioznih klimatskih ciljeva, ali to je u gospodarskom i političkom interesu zemlje. Ovo ne bi bio prvi put da je kineski predsjednik Xi Jinping unio značajan zamah u globalno djelovanje u području klime.

Xi i tadašnji američki predsjednik Barack Obama zajednički su 2014. najavili svoje početne obveze smanjenja emisija ugljika uoči povijesne konferencije o klimi u Parizu 2015. Xi je 2020. obećao da će Kina do 2030. dosegnuti vrhunac emisija i do 2060. postići nultu neto stopu emisija.

Sve nestabilnije globalno okruženje i trenutačna gospodarska slabost Kine predstavljaju znatne izazove. Nakon porasta emisija tijekom i nakon pandemije bolesti Covid-19, zemlja nije ispunila svoj cilj u pogledu intenziteta emisija ugljika, mjere emisija po jedinici BDP-a, do 2025. i morat će smanjiti emisije u apsolutnom iznosu kako bi ga ispunila.

Donedavno su tvorci politika pretpostavljali da će se emisije povećavati do otprilike 2028. Proces razvoja nacionalno utvrđenih doprinosa dodatno komplicira kontinuirano oslanjanje Kine na ugljen: posljednjih godina vlada je odobrila niz novih elektrana na ugljen kako bi povećala energetsku sigurnost.

Geopolitička razmatranja zasigurno će oblikovati i odluku Kine. Kineski tvorci politike strpljivo će vagati svoje opcije do američkih izbora u studenom. Trumpova pobjeda mogla bi značiti manji pritisak SAD-a na Peking u području borbe protiv klimatskih promjena. No Kina bi trebala djelovati proaktivnije u popunjavanju globalnog jaza u vodstvu koji je ostavio SAD.

Postoje opravdani razlozi da Peking napreduje u području borbe protiv klimatskih promjena. Ogromna kineska ulaganja u proizvodnju čiste energije počela su poticati rast. Etablirajući se kao glavni svjetski dobavljač solarnih panela, baterija, električnih vozila i drugih zelenih tehnologija, Kina je uskladila svoj program dekarbonizacije sa svojim ekonomskim interesima, što predstavlja stratešku priliku za tu zemlju da se pozicionira na čelo održive modernizacije.

Mjerljivi ciljevi
Ovi usredotočeni napori u smjeru čiste energije mogli bi Kini olakšati smanjenje emisija ugljičnog dioksida 2024., povećavajući mogućnost da emisije dosegnu vrhunac mnogo prije 2030. A ako Kina uspije postići taj cilj prije 2025., mogla bi postići znatna smanjenja emisija do 2035., iste godine kada namjerava postati umjereno razvijena zemlja.

Zapravo, s obzirom na to da je Kina već na dobrom putu prema tom statusu, trebala bi navesti apsolutni cilj smanjenja emisija do 2035., što je cilj koji je do sada postavilo samo nekoliko zemalja u razvoju.

Kineski tvorci politike suočavaju se s teškim izborima u postavljanju klimatskih ciljeva. Neki izgledaju tehničke prirode, ali imaju značajne posljedice na okolišne ishode. Jedan od primjera je odabir bazne godine za mjerenje emisija.

Određivanje postotnog cilja za smanjenje emisija s još nedefiniranog vrhunca do 2035. moglo bi se činiti racionalnim, ali moglo bi stvoriti izopačeni poticaj za industrije koje su blizu ispunjavanja svojih ciljeva da odgode vršne emisije. Takav pristup također bi stvorio nesigurnost u pogledu kineskih emisija 2035. jer vrhunac s kojeg će se emisije smanjiti možda neće biti odmah jasan.

Korištenje povijesnom baznom godinom, kao što je 2020. ili 2015., bilo bi mnogo jednostavnije, ali bi moglo dovesti do nepotrebno konzervativnog cilja, s obzirom na veliko ulaganje Kine u ugljen i nedostatak jasnoće o njezinoj putanji emisija. Primjerice, ako nedavno gospodarsko usporavanje zemlje uzrokuje plato njezinih emisija, takav bi cilj nalagao minimalno djelovanje u području klime nakon 2030.

Ali svijetu je potreban ambiciozniji pristup iz Kine. Pretvaranjem obveze Kine da smanji potrošnju ugljena od 2026. nadalje u mjerljiv cilj smanjenja ugljena do 2030. učinkovito bi se ograničila povećanja emisija.

Tijekom sljedeće godine sve će oči biti uprte u Kinu da se vidi kako pregovara o složenosti postavljanja novih obveza u pogledu nacionalno utvrđenih doprinosa. Ako vlasti odluče provesti ambicioznu strategiju, mogle bi na kraju ubrzati energetsku tranziciju u zemlji, koja već pruža prijeko potreban gospodarski poticaj, uz preuzimanje vodeće uloge u globalnoj borbi protiv klimatskih promjena.

© Project Syndicate 2024.

* Koautor članka je Lauri Myllyvirta, nerezidentni viši suradnik kineskog Klimatskog čvorišta Instituta za politiku azijskog društva