Na samom vrhuncu pandemije Covida-19, krajem ožujka, objavljena je nova Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. godinu.

Događaj je lagano prošao neprimijećen, “ispod radara”, kako zbog zaokupljenosti javnosti korona virusom, tako i zbog općeg uvjerenja da će ova strategija završiti kao i sve do sada, kao skup lijepih želja o kojima će raspravljati znanstvena zajednica te poneki entuzijast.

Indikativno je da smo prošlu energetsku strategiju donijeli u cik ekonomske krize 2008., a koja ju je učinila irelevantnom, a da sada donosimo novu strategiju neposredno pred očekivanu postkoronsku recesiju.

No, činjenica da je ova strategija napravljena u prethodnih nekoliko godina pod političkom garniturom koja je na nedavnim parlamentarnim izborima uspjela ostati na vlasti, govori da bi moglo doći do nečeg nezabilježenog u suvremenoj povijesti Hrvatske – kontinuiteta strategija, projekta i programa.

I dok smo u proteklih 20-ak godina trajanja “Druge Republike” svjedočili uglavnom da nova vlada stopira, izmjeni ili čak i uništi ono što je napravila i/ili planirala bivša, izuzetak je cestogradnja, sada bi mogli svjedočiti nečem raritetnom.

To bi posebice moglo doći do izražaja u sektoru energetike koji je po svojem obujmu, važnosti, a i vrijednosti možda i najpropulzivniji za nove investicije i opći gospodarski i društveni razvoj.

Naravno da su stručnjaci i generalno javnost jučerašnje potvrđivanje nove vlade, posebice pojedinih ministara, promatrali i cijenili s vlastite točke gledišta, za ovu temu je možda i najzanimljivije ponovno postavljanje Tomislava Ćorića za resornog ministra koja će biti zadužen za energetiku, ali u ovom mandatu će njegove ingerencije biti i puno veće jer je dobio ministarstvo koje obuhvaća osim energetike i čitavo ostalo gospodarstvo – Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja.

Zasigurno ima, a i bit će možda još i više, pobornika i oponenata njegove gospodarske i energetske politike, ponajviše po pitanju njegove navodne blagonaklonosti prema mađarskim energetskim i nacionalnim interesima u Hrvatskoj, činjenica je da će on imati jedinstvenu priliku da svoje projekte koje je osmislio ili započeo sada stvarno i završi.

Ova energetska strategija je dobra podloga, a njegov šef, premijer Andrej Plenković, mu je osigurao i dobru materijalnu osnovu za to kroz ispregovaranih više od 22 milijardi eura iz proračuna Europske unije namijenjenih hrvatskom razvoju.

I dok je po pitanju razvoja same energetike manje ili više sve jasno – usmjerenje na domaće izvore energije kroz razvoj novih i rekonstrukciju postojećih te daljnji razvoj obnovljivih izvora energije, prije svega hidropotencijala, solara, biomase i geotermalne energije, puno kompleksnije je pitanje gospodarenja otpadom i njegova zbrinjavanja.

Gospodarenje otpadom

Svojedobno je vlada sadašnjeg predsjednika Zorana Milanovića napravila pod resornim ministrom Mihaelom Zmajlovićem, mnogi se slažu, ne savršen ali održiv program gospodarenja otpadom koji je uključivao odvajanje otpada, centre za gospodarenje otpadom (CGO), iskorištavanje sekundarnih sirovina te u konačnici i obradu otpada u energanama – spalionicama.

No, dolazak na vlast vlade Tihomira Oreškovića čiji je ministar zaštite okoliša i energetike Slaven Dobrović zaustavio sve postojeće projekte te iz temelja pokušao promijeniti. Naravno da je to dovelo do zastoja i kaosa u sustavu koji nije do kraja razriješen do danas.

Ministar Ćorić je dolaskom u ovaj resor polako počeo vraćati stvari na kolosijek koji je, uz svesrdnu asistenciju i financijsku podršku EU-a utabao još ministar Zmajlović, a sada bi to sve trebalo dobiti svoje finale.

Temelj sustava bi trebali biti CGO, a kojih je zamišljeno 14 diljem zemlje. Za sada su u funkciji dva, Marišćina i Kaštijun, a ostali su u nekoj fazi projektiranja ili pripreme za gradnju.

Izvjesno je da će kontinuitet sustava za gospodarenje otpadom omogućiti da se u naredne četiri godine izgrade, možda ne baš svih 14, ali onda barem većina tih centara koji će omogućiti da nam sustav bude održiv. Drugi veliki tabu po ovom pitanju je i izgradnja energane, odnosno spalionice.

Centri za gospodarenje otpadom će zaprimiti, razvrstati i obraditi otpad, ali dio tog otpada će se preraditi u gorivo RDF s kojim opet nemamo što. Načelno, nitko nije protiv energane koja će davati struju i toplinu, ali je apsolutno nitko ne želi u svojem dvorištu.

Svjedočili smo snazi i odlučnosti aktivističkih udruga koje su nedavno sudski spriječile da se RDF, koji se prema svim relevantnim istraživanjima ne razlikuje od bilo kojeg drugog goriva primjerenog za termoelektranu, koristi u pećima cementara.

Međunarodni pritisak

Neki prethodni planovi su spominjali da bi Hrvatskoj trebale četiri takve energane, vezane uz najveće urbane centre, no već bi i jedna probila led.

S druge strane, iako se radi o jednako nepopularnoj odluci, možda ekološki i opasnijoj, izgleda da je o izgradnji skladišta za radioaktivni otpad u Čerkezovcu na Trgovskoj gori postignut načelni konsenzus u Hrvatskoj jer je svima jasno da se sada taj otpad čuva u Krškom koje je na 20-ak km od Zagreba, a u radijusu 50 km od skladišta živi dva milijuna ljudi te da će njegovo odlaganje u distanciranom modernom skladištu na rijetko naseljenom području ipak biti bolje rješenje.

Naravno, tu će biti jakog međunarodnog pritiska iz BiH koja se snažno protivi, kako građani i aktivističke udruge, tako i tamošnja lokalna, regionalna i državna vlast, no radi se o objektu koji se radi po najvišim sigurnosnim i svim ostalim EU standardima te se tu ne bi trebalo previše osvrtati na optužbe preko granice, a za koje postoji dosta indicija da su poticane od nekih ekonomskih interesnih skupina iz same Slovenije koje bi željele da se hrvatski otpad i dalje, naravno po njima primjerenoj cijeni, čuva gdje i do sada.