Prije dva mjeseca otvorio se pravni problem prešutnog prekoračenja po tekućim računima građana koje pravno nazivamo potrošači. U javnoj komunikaciji ostalo je slabo vidljivo zašto je ovo pitanje postalo problem sada, čak do mjere da premijer s bankarima za stolom traži rješenje, a taj model kredita postoji godinama.

To bi dalo zaključiti da pravni problem ipak nije takav kako se pokazuje, jer nije logično da ga godinama toleriramo ili ne vidimo.

Potrošači su načelno pravno neuke stranke i u neku ruku je neobično kako to da neuke stranke mogu uočiti ono što stručne institucije zadužene za nadzor ne vide. Pitanje prešutnog prekoračenja se zatim problematiziralo u bitnom s dva argumenta tj. prigovora tom modelu.

Prvi je kako može biti potrošaču transparentan onaj ugovor koji je prešutan. Drugi je kako mogu biti kamate na tu vrstu kredita čak i dvostruko više od kamata po drugim kreditima za potrošače.

Ako se sjetimo slučaja Franak, tada je zauzet na kraju unison stav po svim sudskim instancama kako nije transparentno za potrošača ono što je pisano ugovoreno, jer nije pri ugovaranju dodatno pojašnjeno čak i u usmenoj formi kod potpisivanja.

Kod prešutnog modela ugovora strana koja isporučuje robu ili uslugu (ovdje banka) ne zna hoće li kupac ili korisnik preuzeti tu robu ili uslugu i hoće li uopće doći do realizacije tog ugovora.

Je li zbog toga što je taj ugovor uvjetnog karaktera, a ne konačnog, kao npr. krediti u slučaju Franak, nepotrebno od strane trgovca pojasniti bitne uvjete tog ugovora i time ugovor ostaje pravilan, a ne ništetan? Odgovor za sada ne znamo jer ga još nitko nije pokušao dati.

Po pitanju ugovora o prešutnom prekoračenju nije se u pravilu išlo do kvalifikacije moguće ništetnosti, ali se prihvatio opći stav kako taj model ugovora nije pravilan. Pri tome nitko nije dao jasnu pravnu definiciju kakav je s pravnog aspekta ugovor koji “nije pravilan”.

Zakonit ili nezakonit? Ako je zakonit, tada nema razloga mijenjati taj model ugovora, a ako je nezakonit tada treba razmotriti koje su pravne posljedica za taj nezakonit ugovor.

Banke svjesno prihvaćale rizik

Model prešutnog ugovaranja za pravnike i na tržištu nije nepoznat i ovo nije prvi slučaj, iako se sada prvi put javno problematizira. Prešutno ugovaranje u bitnom se odnosi na situaciju kad druga ugovorna strana sama odluči tijekom ugovora koristiti ili preuzeti neku robu ili uslugu, a to nije bila dužna, jer joj je to bilo ponuđeno samo kao mogućnost.

U suštini prešutan ugovor je npr. kad parkiramo vozilo u Zagrebu preko roka koji smo platili i tada smo prešutno ugovorili da smo htjeli 24 sata biti parkirani na tom mjestu, s kojeg smo otišli nakon par sati. Možda nam nije bilo niti dopušteno platiti više od dva sata, ali se ipak smatra da smo htjeli ugovoriti 24 sata.

Drugi primjer su ugovori s teleoperaterima gdje možete prešutno koristiti uslugu više od količine predviđene u tzv. paketu i prešutno stupiti u nove cijene tj. nove uvjete za istu uslugu.

Znači, prešutni ugovori postoje i nije sporan prešutan način ugovaranja kod potrošača. Dodatni grijeh prešutnog prekoračenja po računima u slučaju banaka je neprovjeravanje kreditne sposobnosti dužnika.

Ovaj grijeh također postoji i u drugim ugovornim odnosima, ali tamo to zasad nije nikome sporno. Na primjer, kada kupujemo mobitele, laptope, bijelu tehniku i drugu robu na rate, tada se kreditno zadužujemo bez da nam itko provjerava kreditnu sposobnost.

Propust provjeravanja kreditne sposobnosti bi po logici stvari trebao biti rizik onoga tko kreditira, a ne rizik onoga tko prima kredit. U slučaju prekoračenja po računu, taj propust je postavljen kao izvjestan problem koji će se ubuduće ipak morati riješiti tako da banke svakako provode provjeru kreditne sposobnosti.

Ostaje nejasno je li razlog tome da se banke bolje zaštite u naplativosti svojih kratkoročnih kredita. Nije logično da je tako, jer se to neće izmijeniti zbog zaštite banaka, nego zbog zaštite potrošača obzirom su banke svjesno prihvaćale svoj rizik jer nisu imale prigovor na to, niti su banke ukazale na problem prekoračenog dopuštenja nego potrošači putem HNB-a.

Cijena najvažnija za potrošače

Hoće li ubuduće banke obuhvatiti i dio minusa koji se sada zove “prešutno prekoračenje” povrh “dopuštenog prekoračenja” na način da provode provjeru kreditne sposobnosti za sve i time zadrže isto ukupno prekoračenje za potrošače, sasvim je logično moguće.

Moguće je prije svega iz razloga jer to sami potrošači žele, potrošači su u pravilu svakako protiv ukidanja prava na sadašnji minus kroz “prešutno prekoračenje”. Cijena toga “minusa”, a koji je ništa drugo nego kredit, drugo je pitanje.

Hoćemo li u tom duhu naziv “prešutno prekoračenje” transparentno promijeniti u npr. “dopušteno prekoračenje”, vjerojatno hoćemo. Ipak, možda će ta promjena dovesti i do neke nove regulacije glede najviše kamate, odnosno cijene tih kredita, što je možda bila jedina dvojba u tom modelu, a ne je li on pravno valjan.

Jedno je sigurno, da banke neće moći uskladiti cijene ovog proizvoda, kako neki žele, prije svega zato jer po zakonu trgovci ne smiju usklađivati cijene.

Odgovor na pitanje zašto smo tek 2021. prepoznali problem možda leži i u rastu cijena ovog proizvoda na prešutni način. Nije isto kada potrošač prešutno prihvati ugovor po jednoj cijeni, kao i kad mu se prešutno dalje povisuje cijena.

Ovaj slučaj bi mogao otvoriti pitanje mogu li potrošači ugovarati prihvaćanje povećanja cijena time što samo nastavljaju koristiti neku uslugu.

Kako je upravo cijena najvažnije pitanje za potrošača u nekom ugovoru dvojbeno je možemo li s potrošačem promijeniti taj dio ugovora samo na način da ga o tome obavijestimo, a on nastavkom korištenja usluge to prihvaća.

Možda je ipak rješenje da tada trgovac s potrošačem ponovno potpisuje dodatak ugovoru, jer čin potpisa u svijesti prosječnog građanina nije isto što i čin samo nastavka korištenja usluge.