Zdrav razum kaže da su stagnacija prihoda i nejednakost velike i rastuće prijetnje prosperitetu šireg raspona diljem SAD-a.

Mnogi ekonomisti, novinari, poslovni lideri i izabrani čelnici (iz obje stranke) vjeruju da se kod velikog dijela kućanstava realni dohodak (prilagođen inflaciji) nije povećao desetljećima i da je dohodovna nejednakost, jaz između kućanstava s višim i nižim dohotkom, znatno porasla posljednjih godina.

Usputnim opažanjem tvrdnja da prihodi desetljećima stagniraju može se doimati neuvjerljivom. Uostalom, pogledajte samo što tipično kućanstvo konzumira 2022. u odnosu na, recimo, 1992. godinu.

Napredak u medicinskoj skrbi, sigurniji automobili, širenje pametnih telefona, videokonferencije s prijateljima i obitelji te kvalitetniji kućanski aparati samo su neki od primjera značajnog povećanja potrošnje tijekom tih desetljeća. Je li se taj materijalni napredak doista mogao poklopiti sa stagniranjem prihoda?

Ginijev koeficijent
Oslanjanje na anegdote i intuiciju za izračunavanje ekonomskih trendova katkada može funkcionirati, ali jednako lako može i navesti na pogrešan trag. Srećom, jasnoću možemo pronaći u statistikama koje je prošlog mjeseca objavio nestranački Kongresni ured za proračun – koji prosuđuje u američkim raspravama o ekonomskoj politici – koje potvrđuju da je zdrav razum u krivu.

Prema podacima Kongresnog ureda za proračun, medijan dohodaka kućanstava od tržišnih aktivnosti – prihodi od rada, poslovanja i kapitala, kao i mirovinski prihodi iz prošlih usluga – nisu stagnirali od 1990. do 2019. godine.

Umjesto toga, nakon prilagodbe inflaciji, porasli su za 26%. To je u skladu s rastom plaća. Prema mojim izračunima koji se koriste podacima Zavoda za statistiku rada (BLS), prosječne plaće prilagođene inflaciji za radnike koji ne nadziru ostale porasle su za oko jednu trećinu u tom razdoblju.

Nadalje, sveobuhvatnija mjera protoka financijskih sredstava dostupnih kućanstvima za potrošnju i štednju pomaže u obračunu netržišnog dohotka koji su primili i poreza koje su platili.

Nakon što je uzeo u obzir naknade za socijalno osiguranje (primjerice, iz socijalnog osiguranja i osiguranja za slučaj nezaposlenosti), državne sigurnosno-neto naknade (poput bonova za hranu) i savezne poreze, Kongresni ured za proračun otkriva da se medijan dohodaka kućanstva povećao za 55% od 1990. do 2019., što je znatno brže od rasta plaća i sigurno ne stagnira.

Donjih 20% kućanstava uživalo je u još većim dobicima, s rastom tržišnog dohotka od 51% i rastom dohotka nakon oporezivanja i transfera od 74%. Što je s nejednakošću? Ovdje Kongresni ured za proračun izračunava veličinu jaza između kućanstava s višim i nižim dohotkom koristeći standardnu statističku mjeru za cjelokupnu raspodjelu dohotka (“Ginijev koeficijent”).

Dok je nejednakost prihoda nakon oporezivanja i transfera porasla za 7% od 1990. do 2019., sve se povećanje dogodilo između 1990. i 2007., prije ogromnog porasta političkog i medijskog interesa za nejednakost. Od 2007. nejednakost je pala za 5%.

Kongresni ured najtočniji
Zašto postoji tako velik jaz između podataka i zdravog razuma? Za početak, komentatori često brkaju rast prihoda 1970-ih i 1980-ih s desetljećima koja su uslijedila. Prihodi su doista stagnirali tijekom tog ranijeg razdoblja. Godišnja stopa rasta realnog medijana dohotka kućanstava nakon oporezivanja i transfera bila je više od tri puta brža od 1990. do 2019. nego od 1979., godine kada počinju podaci Kongresnog ureda za proračun, do 1990. godine.

Ovi podaci Zavoda za statistiku rada o plaćama sežu i dalje. Pokazuju da su potrošačke cijene rasle brže od plaća od 1973. do 1976. godine – uglavnom zahvaljujući naftnoj krizi 1973. – i od 1979. do 1981. godine. Realne plaće za tipične radnike nastavile su se smanjivati tijekom 1980-ih. Do kraja 1990. pale su za 9% u odnosu na vrhunac iz 1973. godine.

Drugo, porast zabrinutosti zbog nejednakosti tijekom Velike recesije nakon 2008. i ranih godina kasnijeg oporavka više se odnosio na stagnaciju plaća i prihoda za tipične radnike i kućanstva nego na veličinu jaza između kućanstava s višim i nižim dohotkom.

Podaci Kongresnog ureda za proračun pokazuju da je realni medijan dohotka kućanstava, nakon obračuna poreza i transfera, pao nakon financijske krize i da se nije oporavio na razinu iz 2008. do 2014. Priča o plaćama slična je.

Postoji mnogo načina za izračunavanje ovih trendova, ali podaci Kongresnog ureda za proračun iznose najtočniju priču. Kao što pokazuje razdoblje nakon financijske krize, to definitivno nije priča o neprekinutom rastu plaća i dohotka. Ali ako se mora izabrati između “rasta” i “stagnacije”, podaci o plaćama i dohocima ukazuju na ono prvo.

To ne znači da plaće i prihodi rastu dovoljno brzo ili da bi tvorci politika trebali biti zadovoljni onime gdje se nalazimo. Povećanje sudjelovanja u radnoj snazi, jačanje vještina radnika kako bi mogli tražiti veće plaće i rušenje prepreka za prilike i napredovanje trebali bi biti na vrhu dnevnog reda Kongresa.

Međutim, činjenica da plaće i prihodi rastu u posljednjih nekoliko desetljeća trebala bi tvorcima politika dati povjerenje da će graditi na temeljima gospodarskog uspjeha, a ne
neuspjeha.