Onkraj ukupnih brojki o porastu temperature i razine mora, najnovije izvješće Međuvladinog povjerenstva za klimatske promjene (IPCC) obuhvaća puni razmjer prijetnje ljudskom životu u svijetu koji se zagrijava.

Objašnjava kako se ekstremne vremenske prilike, suša, gubitak staništa i vrsta, urbani toplinski otoci te uništavanje izvora hrane i sredstava za život intenziviraju. A znanstvena zajednica sada je sigurnija da klimatske promjene imaju izravan utjecaj na migracije.

Raseljavanje povezano s klimom nesrazmjerno utječe na ljude koji su najmanje pridonijeli tom problemu. Zahvaljujući opetovanom neuspjehu najvećih svjetskih sila da se uhvate u koštac s klimatskim promjenama, ekstremni vremenski uvjeti u Srednjoj Americi, požari i oluje u Sjevernoj Americi, poplave diljem Europe i Azije i suše u Africi prisiljavaju ljude na kretanje. Prošle je godine Crveni križ potvrdio da se već bavi posljedicama klimatskih promjena u sve 192 zemlje u kojima posluje.

Štititi pravo na kretanje
U izvješću Međuvladinog povjerenstva za klimatske promjene prepoznaje se da su migracije oblik prilagodbe klimatskim promjenama i da se one već događaju. To je važan ispravak rasprostranjenog narativa o raseljavanju povezanom s klimom kao problemu kojim će se upravljati u nekom trenutku u budućnosti.

Takvo stajalište često je popraćeno izazivanjem straha u bogatim zemljama o rojevima klimatskih izbjeglica. Diljem globalnog sjevera sve se više javnog novca usmjerava u rastuću industriju granične sigurnosti i nadzora koja obećava da će se suočiti s “prijetnjom” “globalnim klimatskim zidom”.

Lobisti i politički saveznici u industriji tvrde da će biti potrebne napredne mreže oružja, zidova, bespilotnih letjelica, tehnologije nadzora i zakona kako bi se moćne zemlje zaštitile od budućih valova raseljavanja povezanog s klimom.

Međutim, klimatski zidovi ne pružaju takvu zaštitu, dok ugrožavaju građanske slobode i preusmjeravaju resurse iz smislenog djelovanja u području klime u ruke kriznih profitera. Što je još gore, ti su subjekti usko povezani sa sektorom fosilnih goriva, globalnim financijama i industrijom oružja, koji profitiraju od sukoba koji stvaraju izbjegličke tokove.

Ta lažna rješenja već odnose živote i ugrožavaju egzistencije. U razdoblju od 2020. do 2021. na Sredozemlju je ubijeno 2000 ljudi zbog nezakonitih politika protjerivanja u Europskoj uniji. Ljudi odbijeni na američko-meksičkoj granici također bježe od ekstremnih vremenskih uvjeta, kao i mnogi koji sada čame u pritvoru na neodređeno vrijeme u zemljama od Britanije do Australije.

Izvješće Međuvladinog povjerenstva za klimatske promjene ispravno naglašava hitnost dekarbonizacije kako bi se spriječilo daljnje raseljavanje. Ali ne smijemo stati na tome. Vlade velikih emitera stakleničkih plinova moraju biti pod pritiskom da podrže zemlje koje se suočavaju s nepovratnim gubitkom i štetom od klimatskih promjena.

Globalni klimatski pokret propast će ako se usredotoči samo na obnovljivu energiju, a ne i na ublažavanje patnji uzrokovanih klimatskom krizom koja je već tu.

Što bi još trebalo učiniti? Prvo, moramo štititi i pravo na kretanje i pravo na ostanak. Financiranje borbe protiv klimatskih promjena kako bi se rizičnim zajednicama pomoglo izgraditi otpornost i ograničiti migracije ključno je, kao i poboljšanja sustava upozorenja na katastrofe i sustava pomoći.

Ali također nam je potrebno financiranje kako bismo olakšali sigurno kretanje ljudi kada je to potrebno. Većina raseljavanja događa se unutar zemalja, a ne preko granica, stoga moramo osigurati da siromašnije zemlje imaju resurse za upravljanje kratkoročnim i dugoročnim preseljenjem.

Nužno je međunarodno djelovanje
Drugo, u slučajevima kada raseljavanje povezano s klimom prelazi granice, trebamo odgovoriti pragmatizmom i suosjećanjem, a ne paranojom i profiterstvom. Novac koji se baca na distopijsku vojnu i nadzornu infrastrukturu trebao bi umjesto toga ići za potporu sigurnim i zakonitim rutama i procedurama za ljude koji se trebaju premještati.

Dominantan politički impuls danas je pokušati podijeliti ljude prema okolnostima njihovog rođenja. No, s više resursa i drukčijom političkom vizijom, mogli bismo osigurati da i pridošlice i zajednice domaćini imaju koristi od imigracije.

Treće, moramo proširiti svoje razumijevanje onoga što se računa kao raseljavanje povezano s klimom. Oni koji izravno bježe od oluja, požara i poplava očito trebaju potporu politike. Međutim, klimatske promjene također su sve veći čimbenik u nestašici resursa, gubitku prihoda, političkoj nestabilnosti i nasilnim sukobima.

Moramo se oduprijeti nastojanjima da ograničimo definiciju tko se računa kao osoba raseljena zbog klime. Ne možemo čekati nastup katastrofa pa tek onda djelovati. Već bismo trebali razmatrati procese za postizanje planiranih migracija s dostojanstvom, omogućujući ljudima na ranjivim lokalitetima kretanje prije nego što se ostvare najgori učinci.

Unatoč nedostacima, u izvješću Međuvladinog povjerenstva za klimatske promjene potvrđuje se da su migracije ljudi važan dio rješenja šire krize klimatskih promjena. Raseljenim, autohtonim i ranjivim zajednicama na globalnom sjeveru i jugu već su pogoršani životi zbog zagađenja, vađenja fosilnih goriva i klimatskih promjena.

Mogu nas mnogo toga naučiti o očuvanju života u svijetu koji se zagrijava, ako iskoristimo priliku da okupimo ljude, da potaknemo prekogranično rješavanje problema i uzvratimo sitnom nacionalizmu koji je osujetio svjetski odgovor na pandemiju.

Rješenja za raseljavanje već postoje, kao i pravne i moralne osnove za uspostavu praktičnih sporazuma između vlada. Potrebno nam je međunarodno djelovanje kako bismo osigurali sustave koji mogu osigurati sigurnu i dostojanstvenu budućnost za sve. Klimatski pokret koji je naučio štititi ljudski život u najvećoj mogućoj mjeri mora biti na čelu tih napora.

Koautorica teksta je Mitzi Jonelle Tan, Međunarodna glasnogovornica Mladih zagovornika za klimatsku akciju Filipini

© Project Syndicate, 2022.