Međunarodni trgovinski režim koji sada imamo, izražen u pravilima Svjetske trgovinske organizacije i ostalim sporazumima, nije za ovaj svijet. Bio je osmišljen za svijet automobila, čelika i tekstila, ne za svijet podataka, softvera i umjetne inteligencije. Pod već ionako velikim pritiskom uslijed uspona Kine i zazorom od hiperglobalizacije, potpuno je neadekvatan za suočavanje s tri glavna izazova koja nose te nove tehnologije.

Prvo, tu je geopolitika i nacionalna sigurnost. Digitalne tehnologije omogućavaju stranim silama hakiranje industrijskih mreža, provođenje kibernetičke špijunaže i manipulaciju društvenim medijima. Rusija je optužena za uplitanje u izbore u Sjedinjenim Američkim Državama i ostalim zemljama Zapadne Europe preko stranica s lažnim vijestima i manipulaciju društvenih medija. Američka vlada pritisnula je kineskog diva Huaweija zbog bojazni da će veze te kompanije s kineskom vladom učiniti njenu telekomunikacijsku opremu sigurnosnom prijetnjom. Drugo, tu je zabrinutost za privatnost pojedinca. Internetske platforme mogu sakupiti ogromne količine podataka o tome što ljudi rade na internetu i izvan njega i neke zemlje imaju stroža pravila od ostalih za reguliranje što mogu s tim činiti. Primjerice Europska unija odredila je novčane kazne za kompanije koje ne uspiju zaštititi podatke građana Europske unije.

Pogodnosti zajedničkih pravila

Treće, tu je ekonomija. Nove tehnologije daju konkurentsku prednost velikim kompanijama koje mogu akumulirati ogromnu globalnu tržišnu moć. Ekonomija razmjera i opsega i mrežni učinci vode do ishoda u kojima pobjednik uzima sve, a politika merkantilizma i ostale vladine prakse mogu rezultirati u tome da neke firme imaju ono što izgleda kao nepoštena prednost. Primjerice, državni nadzor omogućio je kineskim firmama akumuliranje velikih količina podataka što im je zatim omogućilo uspjeh na globalnom tržištu tehnologije prepoznavanja lica.

Zajednička reakcija na te izazove je tražiti veću međunarodnu koordinaciju i globalna pravila. Transnacionalna regulatorna suradnja i protumonopolske politike mogle bi stvoriti nove standarde i provedbene mehanizme. Čak i tamo gdje istinski globalni pristup nije moguć – jer autoritativne i demokratske zemlje imaju velike nesuglasice oko, na primjer, privatnosti – demokracije još uvijek mogu međusobno surađivati i razvijati zajednička pravila. Pogodnosti zajedničkih pravila su jasne. U njihovom odsustvu, prakse kao što su lokalizacija podataka, zahtjevi lokalnog računalstva u oblaku i diskriminacija u korist nacionalnih prvaka stvaraju ekonomske neučinkovitosti u mjeri u kojoj segmentiraju nacionalna tržišta. One smanjuju dobitke od trgovine i sprječavaju kompanije u ostvarivanju koristi od razmjera. Vlade su suočene s kontinuiranom prijetnjom da će kompanije koje posluju u jurisdikcijama s labavijim pravilima dovesti u pitanje njihove propise. No u svijetu u kojem zemlje imaju drugačije preference, globalna pravila, čak i kad su izvediva, neučinkovita su u širem smislu. Svaki globalni poredak mora dovesti u ravnotežu dobitke od trgovine (koji su maksimizirani kad su propisi usklađeni) s dobicima od regulatorne raznolikosti (koji su maksimizirani kad je svaka nacionalna vlada potpuno slobodna činiti ono što želi). Ako se hiperglobalizacija već pokazala krhkom, to je djelomično zato jer su donositelji politika dali prioritet dobicima od trgovine nad dobrobitima regulatorne raznolikosti. Ta pogreška ne bi trebala biti ponovljena s novim tehnologijama. Naime, načela na kojima bi se trebala temeljiti naša razmišljanja o novim tehnologijama ne razlikuju se od onih za tradicionalne domene. Zemlje mogu osmisliti vlastite regulatorne standarde i definirati vlastite zahtjeve vezano uz nacionalnu sigurnost. Smiju činiti ono što je potrebno za obranu tih standarda i vlastite nacionalne sigurnosti, uključujući restrikcije na trgovinu i ulaganja. Ali nemaju pravo internacionalizirati svoje standarde i pokušati nametnuti svoje propise ostalim zemljama.

Razmotrite kako bi se ta načela primjenila na Huawei. Američka vlada spriječila je Huawei u namjeri da kupi američke kompanije, ograničila poslovanje te kompanije u SAD-u, pokrenula sudski postupak protiv njenog višeg rukovodstva, pritiskala strane vlade da ne rade s njom i, najnovije, zabranila američkim kompanijama prodaju čipova Huaweijevom opskrbnom lancu bilo gdje u svijetu. Ima malo dokaza da je kompanija Huawei upletena u špijunažu u ime kineske vlade. No to ne znači da to neće činiti u budućnosti. Tehnički stručnjaci na Zapadu koji su proučili zakone Huaweija ne mogu isključiti tu mogućnost. Netransparentnost korporativne prakse u Kini mogla bi i zatajiti Huaweijeve veze s kineskom vladom.

Ovisni o jeftinijoj opremi

Pod tim okolnostima, postoji vjerojatan argument za SAD ili za bilo koju drugu zemlju po pitanju nacionalne sigurnosti da ograniči poslovanje kompanije Huawei unutar granica svoje zemlje. Ostale zemlje, uključujući Kinu, nisu u poziciji da preispitaju tu odluku.

Međutim, zabranu izvoza američkim kompanijama teže je opravdati na temelju nacionalne sigurnosti nego zabranu Huaweijevog poslovanja u SAD-u. Ako poslovanje kompanije Huawei u trećim zemljama predstavlja sigurnosni rizik za te zemlje, njihove su vlade u najboljoj poziciji da procijene rizike i odluče je li zatvaranje primjereno.

Povrh toga, američka zabrana suočava ostale zemlje s ozbiljnim ekonomskim reperkusijama. To vodi do znatnih negativnih posljedica za nacionalne telekom kompanije kao što su BT, Deutsche Telekom, Swisscom i ostale u čak 170 zemalja koje se pouzdaju u Huaweijevu opremu i hardver. Možda su najteže pogođene siromašne zemlje u Africi koje su silno ovisne o jeftinijoj opremi koju nudi ta kompanija.

Ukratko, SAD slobodno može zatvoriti svoje tržište za kompaniju Huawei. No nastojanjima SAD-a da internacionalizira oštre mjere koje provodi u svojoj zemlji nedostaje legitimiteta.

Slučaj Huawei nagovješćuje svijet u kojem dolazi do složene interakcije između nacionalne sigurnosti, privatnosti i ekonomije. Globalno upravljanje i multilateralizam često će podbaciti, kako iz dobrih, tako i iz loših razloga. Najbolje što možemo očekivati je regulatorni kolaž, temeljen na jasnim osnovnim pravilima koja pomažu u osnaživanju zemalja da ostvaruju svoje primarne nacionalne interese bez izvoženja vlastitih problema ostalima. Ili ćemo sami osmisliti taj kolaž ili ćemo završiti, htjeli mi to ili ne, s njegovom zbrkanom, manje učinkovitom i opasnijom verzijom.

© Project Syndicate 2020.

* Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Sveučilištu Harvard u Školi političkog upravljanja John F. Kennedy