Kraj povijesti kako ga je sanjao Fukuyama, nakon što nas je T. G. Ash proglasio povlaštenom generacijom koja je svjedočila 1989. godine, zasigurno je prolongiran na neko vrijeme, suglasni su gotovo svi promatrači aktualnih zbivanja.

Na djelu je ponovna podjela karata na globalnom kartaškom stolu, u kojoj više liberalna demokracija i, više ili manje, slobodno tržište nisu presudni aduti za vođenje igre. Zbog toga je ugledni francuski filozof Bernard-Henri Lévy ovih dana izjavio kako se nalazimo u samom ishodištu novoga svjetskog rata.

Za okladiti se, rekao je, zbog realnosti nuklearnog naoružanja, kako taj novi svjetski rat neće biti kao Prvi i Drugi, ali niti kao Hladni rat, nego će se voditi kao posrednički rat velikih sila za pozicije na nekoliko potencijalnih i nekoliko aktivnih kriznih žarišta, na samim putevima energetske i prometne infrastrukture ili u neposrednoj njihovoj blizini.

Nitko nije otok
Mogućnost napada Izraela, u znak odmazde za iranski napad na tu zemlju, na iransku energetsku infrastrukturu, ma koliko reakcija bila kirurški precizna, što dobri poznavatelji izraelske sigurnosne doktrine najavljuju, mogla bi dovesti do cjenovnog šoka na tržištu energenata, poglavito nafte i do dodatnog poskupljenja prometnih, brodarskih, usluga, jer bi ta situacija posve sigurno produbila nesigurnost u Crvenom moru.

Ako tome dodamo najave OPEC-a kako će ići na ruku Rusiji, Saudijskoj Arabiji i Venezueli te dodatno smanjiti opskrbu tržišta, kako bi se dodatno obogatilo punjenje proračuna tih, o resursima ovisnih, zemalja, prognoze postaju jasnije.

Na situaciju u kojoj, a niti jedna država na svijetu nije energetski otok, dolazi do opskrbne i cjenovne krize, vlast niti jedne zemlje na svijetu neće ostati nijema, pa tako vjerojatno neće ostati niti hrvatska vlast.

Mudra reakcija svake vlasti u Hrvatskoj, posve će sigurno poći od dobrog geopolitičkog položaja naše zemlje te okrenutosti dobavnim pravcima sa Sredozemno more. Nakon eskalacije situacije u Ukrajini, Hrvatska je naime, ojačala svoj položaj, ključne točke za opskrbu ovoga dijela Europe naftom i plinom, putem infrastrukture Jadranskog naftovoda i terminala za ukapljeni plin na Krku.

Ta nam situacija jamči prilično dobru opskrbljenost energentima. Dakako, pitanje je po kojoj cijeni, kao što smo već na ovome stupcu apostrofirali. Jer, energenti su burzovna roba, a burze rizike vrlo brzo uračunaju u cijenu, i ne postoji puno trgovaca koji će energent prodati značajnije ispod cijene, osim u slučaju nekog energenta pod sankcijama.

Takva bi situacija u Europskoj uniji, uz izuzeća Mađarske i Slovačke, bila svojevrsni skandal, kao što je to slučaj s češkim rafinerijama ovih dana, prema otkriću uglednog portala Politico. Na potencijalni burzovni skok cijena, uslijed moguće eskalacije vezane uz iransku energetsku infrastrukturu, u kombinaciji s politikom naftnog kartela i njegovih savjetnika, posve će sigurno reagirati i tržišta derivata.

U našem slučaju je to Mediteransko tržište, čija se cijena formira temeljem čimbenika cijene sirove nafte, ali i potrošnje tj. trgovine derivatima u najvećim Mediteranskim lukama. I tu dolazimo do problema. Naime, manevarski prostor hrvatske vlade za reakcijom na skok cijena energenata značajno je smanjen nakon preporuka Svjetske banke, OECD-a i Europske komisije kako bi se trebale smanjiti proračunske i fiskalne subvencije, što prigodno koincidira s prestankom superizborne godine.

Kako neće moći ostati nijema, za okladiti se kako će državna administracija, ako se ovaj scenarij dogodi, baš kao i u korona krizi pokušati utjecati na cijene napadom na marže distributera energetskih proizvoda.

Spasiteljski zov
Izazov spasiteljskog zova politike u najmanje dvije protekle krize, vrlo značajan dio poslovnih dionika tržišta nije mogao izdržati pa je ili radio s gubicima, a dio njih je, bojeći se takve protuzakonite situacije napuštao tržište, što je direktna šteta za korisnike jer multiplicira cjenovne izazove, ali dovodi i u pitanje kvalitetu i dostupnost usluge.

Za nadati se kako će nova vlada Andreja Plenkovića, s vrlo kvalitetnom novom resornom postavom u Ministarstvu gospodarstva i o tome povesti računa. Ipak, nije sve tako crno. Iako je povijest učiteljica života, a energetska proizvodnja i infrastruktura vrsta oružja, najmanje od vremena Jomkipurskog rata, prije pedeset godina, kada su cijene nafte zbog krize rasle nekoliko puta, današnja je situacija ponešto drugačija.

Zapad više nije toliko ovisan o Bliskom istoku glede nafte ni o Rusiji glede plina. Za razliku od prije dvadesetak godina SAD je, poglavito radi proizvodnje ugljikovodika iz nekonvencionalnih izvora, u bitnome samodovoljan, a postao je i izvoznik, poglavito u Europu, što je posebno vidljivo nakon dominantnog zatvaranja energetskih puteva iz smjera Rusije nakon agresije na Ukrajinu. Na pravcima energenata iz SAD-a ne nazire se neka kriza. To je razlog zbog kojega se energetske burze puno brže oporavljaju od šokova, nego li je to bilo ranije.

Ako se ubrza izgradnja strateškog južnog plinskog koridora (TAP), projekta u koji je Hrvatska uključena, sa susjednim zemljama, za koji azerbajdžanski SOCCAR s lokalnim partnerima šalje javne požurnice, a koji stoji zbog administrativnih i regulatornih šlampavosti u susjednim zemljama (kako nas uvjerava Plinacro) razloga za brigu bit će još i manje.