Na rubu tišine hrvatskih šuma drvna struka je i u 2014 godini povećala izvoz. Čak za 30%. Što je u odnosu na 2013. povećanje od gotovo 260 milijuna dolara.

Dokaz da je važno raditi, a manje je važno da li u tradicionalnoj ili high-tech industriji. Ujedno dokaz da komparativne prednosti naše industrije namještaja “nisu golub na grani, već vrabac u ruci”. Dobri rezultati u posljednje tri godine još uvijek nisu maksimalan doseg. Sasvim sigurno oni su potvrda još jednog novog početka oporavka. Poslije svih nedaća koje su pratile poduzeća od tranzicije do recesije i globalizacije. Šuma, naš obnovljivi prirodni resurs, nije jedina varijabla u jednadžbi konkurentske sposobnosti hrvatskih industrijskih poduzeća. Godinama smo nezadovoljni ekonomskom efikasnošću. Ne proizvodi se maksimalno moguća dodana vrijednost.

Drugim riječima, još uvijek proizvodimo premalo namještaja i finalnih proizvoda od drva. Danas, globalno konkurentna industrija ne nastaje spontano, već se stvara svjesno i organizirano. Kako na institucionalnoj, državnoj i lokalnoj, tako i na operativno-industrijskoj razini. Komparativne analize s ino-konkurencijom potvrđuju da još uvijek imamo brojne neiskorištene  kvalitativne mogućnosti unapređenja poduzetništva. Dakako, glede proizvodnje finalnih proizvoda od masivnog drva namijenjenih izvozu. Koji je preduvjet rasta. Naročito sada kada već imamo relativno dobro kvantitativno razvijeno, ali nedovoljno učinkovito malo gospodarstvo.

Podjela rada i specijalizacija
Vrlo dobre rezultate postiže ino-konkurencija u mrežno organiziranim proizvodnim sustavima stvaranja dodane vrijednosti, kao što su klasteri, industrijski distrikti i poduzetničke zone. Koje karakterizira decentralizacija, podjela rada i uža proizvodna specijalizacija pravno i upravljački samostalnih malo gospodarskih poduzeća. Na primjer, jedni umjetno suše drvo, drugi obrađuju drvo piljenjem, ili blanjanjem, ili tokarenjem, ili brušenjem, treći se specijaliziraju isključivo za montažu finalnih proizvoda itd. Drugim riječima, svaki samostalan i neovisan poduzetnik koji sudjeluje u tehnološko/poslovnom procesu izrade finalnog proizvoda, ujedno sudjeluje u stvaranju njegovog vrijednosnog lanca.

Specijalizira se za izvršenje jedne/dvije faze određenog tehnološkog procesa. Namještaj je, zna se, u većini slučaja složen proizvod. Svaki proizvodni subjekt (osim prvog u lancu) prima poluprerađeni proizvod, kojem dodaje jedan manji broj svojih radnih operacija. I tako dalje do kompletiranja finalnog proizvoda. Svaki poduzetnik proizvodi ono u čemu nastoji, mora biti najbolji. Proizvodno/poslovni, u isto vrijeme vrijednosni lanac, toliko je konkurentan koliko najslabija karika u njemu. Razvoj mikro, malog i srednjeg proizvodnog privatnog poduzetništva u EU, a sa zakašnjenjem od 45 godina u Hrvatskoj, ne bi se događao da nije riječ o golemom ekonomskom, socijalnom i društvenom potencijalu.

Razmjena znanja i vještina
Konkretno, malo poduzeće uže specijalizirano u proizvodnji ima ograničenu potrebu investicijskog kapitala. Za jednu, dvije faze izrade nisu, u pravilu, potrebna velika ulaganja u strojeve i radni prostor. Mala je potreba obrtnog kapitala, proizvodni proces je vremenski kratak, a vrijednost poluprerađenih proizvoda nije velika. Ograničen je broj radnih operacija izrade, koje se ponavljaju, pa je fond potrebnog znanja, vještina i iskustva sužen. Pojednostavljena je edukacija.

Asortiman proizvoda nije širok, ali može biti fleksibilan. Poznavanje ograničenog broja proizvoda i “kratke” tehnologije izrade pretpostavka je kvalitete, izvor inovacija i povećanja produktivnosti rada. Nabavka sirovine i repromaterijala je pojednostavljena. Slično je s prodajom. Kupci su pretežno iz poduzetničke zone. U pravilu proizvodi se za poznatog kupca. Iznimka su finalisti koji prodaju na tržištu široke potrošnje. U jednoj poduzetničkoj zoni pretežno drvne struke u pravilu sve je blizu: dobavljači, kupci, davatelji materijalnih i administrativnih usluga, infrastruktura i logistika. Kontrola troškova je jednostavnija. Ušteda troškova transporta je prednost, ali najveća prednost je razmjena znanja, vještina, iskustva i informacija. Kalkulaciju proizvodne cijene koštanja lako je izraditi. Razmjena dobara i usluga između specijaliziranih poduzeća unutar zone odvija se prema pravilima i običajima slobodnog i otvorenog tržišta.

Specijalizacija pojednostavljuje upravljanje proizvodnjom. Kada je riječ o malim obiteljskim proizvodnim gospodarstvima tijesna je povezanost članova obitelji s radom u vlastitom poduzeću. Konačno, poduzetnik uspijeva osobno upravljati i kontrolirati svim proizvodnim/poslovnim procesima u poduzeću. Ključna je odluka privatnih poduzetnika drvne struke da se uključe u proizvodnju određene poduzetničke zone (PZ), ili lokalnog drvnog klastera konkurentnosti (LDK) ili nekog drugog oblika (zadruge) organiziranja. Naš najveći nedostatak je što nemamo dovoljno razvijen sustav drvnih poduzetničkih zona (PZ) čija je djelatnost proizvodnja namještaja, a još manje lokalnih drvnih klastera (LDK), koji su temeljni preduvjet za stvaranje tehnološkog lanca malih proizvođača.

Kada razvojne agencije?
Tko će pokrenuti njihovo osnivanje? Prema Zakonu o unapređenju poduzetničke infrastrukture zadaća je to poduzetničkih potpornih institucija (PPI), županijskih i lokalnih razvojnih agencija, poduzetničkih centara i inkubatora itd. U usporedbi s ino-konkurencijom rezultati primjene su mršavi. Zar nije racionalno i logično da temeljem za naše prilike velike i stoljetne tradicije drvne struke imamo razvojne agencije drvno-industrijske djelatnosti? Na razini županija koje imaju vrijednim drvom bogate šume i razvijenu drvoprerađivačku proizvodnju. Umjesto desetina agencija sa direktorom, tajnicom i fikusom. Gdje su za drvnu industriju i obrt korisni razvojni centri? U lokalnim drvnim klasterima se tijekom vremena stvara posebno vrijedna kultura rada, kooperacije, kompeticije, ekonomske učinkovitosti i socijalne homogenosti stanovnika naselja. Što mi u hrvatskoj drvnoj industriji već imamo 100 i više godina.