Hrvatska već gotovo tri desetljeća igra zapaženu ulogu u nogometnom svijetu, još od Europskog prvenstva u Engleskoj 1996. i bljeska na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj dvije godine kasnije, kada smo uzeli broncu.

Toliko vremena traje i saga o nogometnom stadionu u Zagrebu, a žalosna je činjenica da je nogometna infrastruktura u metropoli danas u lošijem stanju nego što je bila sredinom 1990-ih. Stadion u Zagrebu prije svega je potreban Dinamu koji posljednjih 10-ak godina igra zapaženu ulogu u europskom nogometu, ali i nogometnoj reprezentaciji koja je jedan od najvećih nacionalnih brendova.

Kada je hrvatska reprezentacija na svjetskoj smotri u Rusiji 2018. uzela srebro gotovo da je konsenzusom donesena odluka kako će u sljedećih nekoliko godina u Zagrebu niknuti novi stadion – iako i tada bez detalja gdje, kakav, koliko će to stajati i tko će to platiti.

Danas, tri godine kasnije, stvari oko stadiona nisu daleko odmakle, iako je u široj nogometnoj slici bilo svega – reprezentacija je ove godine imala solidan nastup na Europskom prvenstvu, Dinamo je pred vratima i ovogodišnje Lige prvaka, braća Zoran i Zdravko Mamić su nakon pravomoćne zatvorske presude otišli u “izbjeglištvo” u BiH, a dugogodišnji zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, kojemu je novi stadion bio jedan od fokusa cijelog 20-godišnjeg mandata, početkom godine iznenada je umro.

Značajna zarada od prodaje igrača

Dinamo je već u nekoliko navrata najavljivao da kreće sam u realizaciju projekta stadion za 15 do 35 tisuća gledatelja koji ne bi stajao više od 30 do 50 milijuna eura. No niti po tom pitanju se poslije najave nije događalo ništa.

Činjenica je da Dinamo posljednjih 10-ak godina zarađuje veliki novac od svojih sportskih uspjeha, kao što su sudjelovanje u UEFA natjecanjima, Ligi prvaka i Ligi Europe, a ništa manje i od vrlo uspješne prodaje igrača.

Ako Dinamo u sljedeća dva tjedna pregazi nejaki Sheriff iz Moldavije, a zahvaljujući još nekim povoljnim ishodima svojih konkurenata, u blagajnu bi već do kraja kolovoza mogao staviti još 23 milijuna eura od UEFA-e. Tu su naknadno još i nagrade za uspjeh u Ligi prvaka – svaki bod UEFA honorira sa 930 tisuća eura, a što znači da pobjeda donosi 2,8 milijuna eura.

Iako to u slučaju hrvatskih klubova nisu značajnije stavke, zarada se ostvaruje i na TV pravima, ulaznicama, suvenirima i konzumaciji te posebno rastu vrijednosti igrača na globalnom nogometnom tržištu. Procjene su da bi Dinamo ove godine mogao zaraditi i 50-ak milijuna eura.

Trenutačno jedino Hajduk ima stadion koji odgovara europskim standardima, iako bi i njemu dobro došla obnova i modernizacija.

Osijek bi 2022. godine trebao useliti na svoj novi stadion na Pampasu, koji se još gradi. Riječ je o projektu vrijednom 40-ak milijuna eura, koji uz stadion uključuje cijeli nogometni kamp, a moći će primiti 12.900 do 15.000 gledatelja. Kako bi uštedjeli, Osječani će ime stadiona iznajmiti sponzoru.

Rijeka je 2016. pokrenula projekt preseljenja na novi stadion na Kantridi koji je trebao biti završen za 3 do 4 godine, no taj projekt je nekim vlasničkim i interesnim preslagivanjima u Upravi toga kluba stavljen na led, a mnogi smatraju da je i bespotreban.

Naime, Rijeka se u prijelaznom razdoblju do završetka nove Kantride preselila u trening kamp na Rujevici gdje je dograđen centralni stadion s kapacitetom od gotovo 9000 gledatelja, a što se u međuvremenu pokazalo optimalnim za taj klub.

Projekt Kantrida, koji također uključuje nogometni kamp i komercijalne sadržaje, uz stadion za 12 do 15 tisuća gledatelja, stajao bi 50-ak milijuna eura, a početkom godine pojavila se informacija da su za projekt zainteresirani Kinezi.

U Zagrebu potrošeno 800 mil. kuna

Najveći problem je u Zagrebu. Maksimir je, mnogi bi rekli, i mitski hrvatski stadion te dom Dinama i najčešće hrvatske reprezentacije. To je zdanje više puta nadograđivano i modernizirano – posljednji takav projekt bio je 1969. kad je izgrađena južna tribina.

Velike planove za Maksimir imao je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je bio počasni predsjednik kluba. Tuđman je odlučio od Maksimira napraviti vrhunski europski stadion kapaciteta većeg od 60 tisuća ljudi. Iako točan proračun niti tada nije bio poznat, 1998. su započeli radovi u nekoliko faza, koji nikad nisu završeni.

Vidljivi zahvat je rušenje stare sjeverne tribine i izgradnja nove koja je ujedno trebala biti i poslovna zgrada. Iz političkih, financijskih, načelnih i tko zna kakvih drugih razloga, ta obnova nikad nije završena, a procjene kažu da je u stadion u 23 godine ulupano oko 800 milijuna kuna.

Danas Maksimir slovi kao jedan od najružnijih, najnesigurnijih i najneudobnijih sportskih objekata u Europi, a stvar je dodatno zakomplicirao i lanjski potres koji je dobro uzdrmao i onako oronuli stadion.

Jedini ozbiljan plan za novi stadion bio je 2008. kada je raspisan i natječaj za arhitektonsko rješenje na kojem je pobijedio projekt Plavi vulkan arhitekta Hrvoje Njirića, a koji se trebao graditi na Kajzerici, uz Zagrebački velesajam.

Naravno, sve je ostalo na papiru. Plavi vulkan, s prvobitnih 55 do 60 tisuća mjesta za gledatelje i cijenom od oko 200 milijuna eura, smanjen je na 30 do 35 tisuća gledatelja i 120 milijuna eura.

Kao probni baloni za novi nacionalni i Dinamov stadion navodile su se i lokacije Velika Gorica ili Rugvica, pokraj Ikee. Nova garnitura gradske vlasti, predvođena gradonačelnikom Tomislavom Tomaševićem, o novom stadionu nije se posebno izjašnjavala, osim da im to nije prioritet.