Generativna umjetna inteligencija zagolicala je maštu svima u svijetu jer se čini da će automatizirati zadatke za koje su prethodno bile potrebne napredne kognitivne vještine.

Uz to, postoji realna mogućnost da se mnogi visokoobrazovani i iskusni radnici mogu zamijeniti algoritmima. Što će se dogoditi kada strojevi preuzmu poslove ne samo tkalaca na ručnom razboju i radnika u autoindustriji, već scenarista, odvjetnika, srednjeg menadžmenta, pa čak i rukovoditelja na visokoj razini?

Jedan od odgovora je misliti da vještine više nisu važne, pa čak i da bismo trebali manje naglašavati važnost obrazovanja.

Naprotiv, iako potencijal za povećanu produktivnost (i veće prihode za sve) interakcijom čovjeka i stroja nikada nije bio veći, mi ljudi morat ćemo se usavršiti. Moramo biti bolji u svemu s čime se računala bore, uključujući razumijevanje konteksta, razmišljanje izvan okvira i upravljanje odnosima s drugim ljudima.

U fokusu uredski radnici
Prema izvješću koje je nedavno objavio McKinsey Global Institute, do 30% trenutnog radnog vremena u industrijaliziranim zemljama moglo bi se automatizirati do 2030. godine, prema scenariju umjerene automatizacije. Iako je automatizacija desetljećima istiskivala radnike, generativna umjetna inteligencija najavljuje značajno ubrzanje i bolne promjene za mnoge ljude koji su pretpostavili da su im karijere stabilne.

U Sjedinjenim Američkim Državama i Europskoj uniji broj zaposlenih kao uredski radnici, u proizvodnji i kao predstavnici službe za korisnike gotovo će se sigurno smanjiti kako generativna umjetna inteligencija bude uzimala maha. (U izvješću se razmatra devet zemalja EU-a – Češka, Danska, Francuska, Njemačka, Italija, Nizozemska, Poljska, Španjolska i Švedska – koje čine 75% europskog radnog stanovništva, kao i Ujedinjeno Kraljevstvo).

Ali nisu sve vijesti loše. U izvješću se procjenjuje da će potražnja za radnicima u zdravstvu, čistoj energiji i drugim zanimanjima s visokim kvalifikacijama (kao što su znanstvena istraživanja i razvoj) vjerojatno porasti u tim istim zemljama.

Naravno, ovdje su na djelu i drugi čimbenici, uključujući napore za postizanje nulte neto stope emisija (što je važno za otvaranje novih radnih mjesta u svim industrijaliziranim zemljama), starenje radne snage (osobito u Europi), nastavak širenja e-trgovine u privatnom sektoru i jačanje infrastrukture koju financira vlada.

Umjesto masovne nezaposlenosti, najvjerojatniji ishod je da će se mnogi ljudi uskoro suočiti s pritiskom da promijene posao. Prema razumnim pretpostavkama, Europa bi u sljedećih šest godina mogla zabilježiti do 12 milijuna promjena zanimanja.

Iako je predviđena godišnja stopa promjene zanimanja (0,8% zaposlenih) niža od relativno visoke stope zabilježene u Europi tijekom pandemije bolesti Covid-19 (1,2%), dvostruko je viša od norme prije pandemije (0,4%). U SAD-u bi promjene zanimanja u istom razdoblju mogle doseći i gotovo 12 milijuna, iako se čini da to neće biti problem jer je SAD već imao veću stopu promjena zanimanja prije pandemije (1,2%) u usporedbi s Europom.

Rukovoditelji s obje strane Atlantika već su zabrinuti zbog postojećeg nedostatka vještina i neusklađenosti na tržištu rada na kojem nedostaje radna snaga. Dobra je vijest za odgovarajuće kvalificirane ljude ako potražnja za socijalnim i emocionalnim vještinama poraste s novim tehnologijama.

Više od 1100 rukovoditelja koje je tim McKinseyja anketirao u Europi i SAD-u ne samo da je naglasilo potrebu za naprednim vještinama informacijske tehnologije i analitike podataka, već i za više radnika kompetentnih u kritičkom razmišljanju, kreativnosti i “poduci i osposobljavanju”.

Što iskreniji rukovoditelji
Posljedice na plaće vjerojatno će biti značajne. Potražnja za radnom snagom prebacit će se na zanimanja koja već imaju veće plaće i u Europi i u SAD-u. I postoji realan rizik od određenog smanjenja zaposlenosti u uredskim zanimanjima s nižim plaćama. Ti će radnici morati steći nove vještine kako bi dobili bolje plaćeni posao. Ako uspiju steći te vještine – sami, putem poslodavaca ili uz pomoć države – imat će priliku popeti se na ljestvici plaća.

No, postoji stvarni rizik od još polariziranijeg tržišta rada na kojem ima više radnih mjesta s visokim plaćama nego kvalificiranih radnika (što dodatno povećava najviše plaće), a mnogo više radnika natječe se za sve ograničenije pozicije s nižim plaćama (daljnje snižavanje donjeg kraja raspodjele plaća). Taj bi ishod bio razočaravajući preokret smanjene nejednakosti u plaćama na tržištu rada nakon pandemije. Srećom, to se može izbjeći.

Za tvorce politike glavna je pouka da je ljudski kapital važniji nego ikad prije za nacionalnu konkurentnost i zajedničko blagostanje. Neke će manualne poslove i dalje obavljati ljudi (roboti imaju prilične poteškoće s mnogim zadacima osnovne mobilnosti i čišćenja). No, rukovoditelji su trenutno uvjereni da trebaju prekvalificirati mnoge radnike kako bi zadovoljili sve potrebe za vještinama. Javna politika trebala bi u najvećoj mogućoj mjeri poticati poslodavce da zadrže sklonost tome i prekvalificiraju radnike, a ne da ih zamijene.

Znatno brži rast produktivnosti, posebno u Europi, i zajedničko blagostanje mogu proizaći iz nove tehnologije, ali samo ako je njezino usvajanje popraćeno poboljšanim ljudskim vještinama i proaktivnijom preraspodjelom radnika. Kako bi se to postiglo u doba generativne umjetne inteligencije, rukovoditelji bi trebali biti što iskreniji u pogledu jaza između ponuđenih kompetencija i potrebnih vještina koje su tek u začetku, a države bi se trebale usredotočiti na to da svim radnicima olakšaju pravodobnu i primjerenu nadogradnju vještina.

© Project Syndicate 2024.

Koautor članka je Eric Hazan, viši partner tvrtke McKinsey & Company i član Vijeća McKinseyjevog Globalnog instituta