U ovom trenutku pandemije, postavlja se ključno pitanje može li se proizvodnja cjepiva povećati dovoljno brzo da omogući većini ljudi da se relativno brzo cijepi. Ali implicitno u tom pitanju je drugo: je li i pod kojim okolnostima je primjereno obustaviti zaštite domaćih i međunarodno dogovorenih prava intelektualnog vlasništva.

O tom pitanju raspravlja se u Međunarodnoj trgovinskoj organizaciji sada kada je administracija američkog predsjednika Joea Bidena iznenađujuće podržala odricanje od intelektualnog vlasništva nad cjepivima protiv bolesti COVID-19, otkrivajući razdor između zapadnjačkh vlada.

Većina se slaže da ako bilo koji skup uvjeta opravdava to odricanje, ova pandemija sigurno ih ispunjava. Milijuni života kojima prijeti virus trebali bi pokrenuti zajednički osjećaj humanosti.

A cijepljenje je javno dobro jer svačija sigurnost u konačnici ovisi o svima drugima. U nekim slučajevima vlade su s tvrtkama ulagale u razvoj cjepiva, jačajući argumente u korist obveznog licenciranja.

Ali sve što činimo da bismo to osigurali ne smije imati negativne ili neželjene posljedice koje bi mogle naštetiti našoj reakciji na buduće krize ove vrste. Moramo početi s osnovnim pitanjem: bi li se prijedlog o kojem se raspravlja odrekao prava intelektualnog vlasništva ili bi jednostavno omogućio obvezno licenciranje, prema kojem tvrtka zadržava svoja prava intelektualnog vlasništva i pravo da zarađuje povrat od njih?

Od to dvoje, obvezno licenciranje je poželjno. Priznavanje da onaj koji je stvorio cjepivo ima pravo na povrat, umanjilo bi negativan učinak na buduće poticaje. Naravno, važna varijabla jest ono što se licencira. Govorimo li o kemijskom sastavu samog lijeka ili se licenca proteže na svu tehnologiju koja je sastavni dio proširenog proizvodnog postupka?

Povećavanje globalne proizvodnje najvjerojatnije bi iziskivalo oboje. No budući da zaštićena tehnologija proizvodnje nije nužno specifična za određeni lijek, obvezno licenciranje bi u tom slučaju moglo utjecati na proizvodnju ostalih lijekova, što izaziva zabrinutost zbog pravičnosti i stope povrata od ulaganja. Povrh toga, prijenos proizvodne tehnologije nije uvijek lak.

Kvaliteta proizvodnje

Proizvodna sposobnost još je jedna značajna varijabla. Koliko je sada ima i koliko bi je trebalo brzo izgraditi da bi se izgradila proizvodnja visoke kvalitete ako se prenose prava intelektualnog vlasništva?

Bez obzira na precizne odgovore, poanta je u tome da čak i ako se problem s pravima intelektualnog vlasništva može riješiti, proizvodnja i distribucija ostat će obvezujuća ograničenja, uz treću ključnu varijablu: cijenu.

Stručnjaci za javno zdravstvo i donositelji politika ustuknuli su pred naplatom cijepljenja jer bi onda to bilo u suprotnosti s ciljem imunizacije svih. No u trenutnom kontekstu kupci koji kupuju cjepiva prvenstveno su vlade ili multilateralne institucije, što znači da treba utvrditi najmanje dvije cijene.

Jedna je obvezna licencijska naknada koja se plaća izvornim proizvođačima, vjerojatno tvrtkama koje licenciraju prava intelektualnog vlasništva. No tu je i cijena koju vlade plaćaju tim vlasnicima licence, koje mogu ili ne moraju biti domaće tvrtke.

Sveobuhvatni dugoročni prioritet je očuvanje poticaja za velike proizvođače lijekova da brzo ulažu velika sredstva u reakciju na sljedeću krizu – kao što su učinili u ovoj. To su riskantna ulaganja. Općenito, licencijske naknade treba odrediti kako bi se došlo do znatnih povrata za uspješne proizvođače, a također i povrat na prava intelektualnog vlasništva ugrađena u proizvodnu tehnologiju. Što je još važnije, poticaj mora ostati dovoljno jak da uvjeri takve tvrtke na preuzimanje rizika od neuspjeha.

Neki će tvrditi da je povrat za uspješne proizvođače cjepiva već visok od prodaje razvijenim zemljama. To možda i jest istina, ali ne možemo to jednostavno pretpostaviti. To je pitanje koje će trebati riješiti u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. Manje su neizvjesna načela kojih se moramo pridržavati sada i u budućim krizama poput ove.

Za tvrtku koja ulaže, očekivani povrat od razvoja cjepiva (koji uključuje mogućnost neuspjeha) ne bi trebao biti ni neprimjereno nizak ni prekomjerno visok. Uobičajena je pogreška gledati samo povrat tvrtki koje uspiju.

Najpravedniji način razmišljanja o tome jest zasnivanje cijena na dohotku po glavi stanovnika države čija vlada kupuje cjepiva. (Ovisno o svojoj misiji, dobrotvorne i neprofitne organizacije mogu dodatno subvencionirati kupnju.)

Ali budući da diskriminacija među zemljama otvara mogućnost da beskrupulozni poduzetnici i vlade mogu prevariti sustav putem transpedicije, bilo bi idealno da međunarodne institucije poput Ujedinjenih naroda trebaju ispregovarati i kupiti velike količine cjepiva za distribuciju zemljama ispod određene razine dohotka.

Instrument za globalni pristup cjepivu COVID-19 (COVAX), koje su 2020. pokrenule Svjetska zdravstvena organizacija, Globalna alijansa za cjepiva (Gavi), Savez cjepiva i Koalicija za inovacije pripravnosti za epidemiju, namijenjena je za to, putem financiranja od naprednih gospodarstava.

To je dobra ideja i treba je zadržati. No, iako je napredovao u nabavi i distribuciji cjepiva, nedovoljno se financira i podložan je istim problemima s opskrbom (nacionalizam cjepiva, zahtjevi za licenciranje i uska grla u proizvodnji) s kojima se zemlje u razvoju obično suočavaju.

Donošenje odluka

Za očekivati je da će zemlje u kojima se razvijaju cjepiva najprije zadovoljiti vlastite potrebe. Kao takvo, jedino pravo rješenje na globalnoj razini jest povećanje proizvodnih kapaciteta na što više mjesta. U razmatranju dosadašnjih lekcija iz ove krize, ističu se dva posljednja pitanja.

Prvo, najvažnije odluke ne bi se trebale donositi jednoglasno i da svi imaju veto. To je recept za odgode i nerad. Umjesto toga, potrebno nam je odgovorno, široko predstavničko tijelo poput UN-a, koje će proglasiti izvanrednu situaciju na globalnoj razini, koja bi tada trebala pokrenuti unaprijed određene aranžmane.

Pregovaranje o globalnoj proizvodnji i izborima po pitanju prava intelektualnog vlasništva usred pandemije nije idealno. Drugo, ostaje velik i neodložan problem vršnog opterećenja u proizvodnji. Kapacitet vršnog opterećenja skup je jer, iako se ne koristi većinu vremena, njegovo odsustvo u kriznim trenucima može rezultirati mnogo većom smrtnošću i duljim poremećajima.

Privatni sektor ne može riješiti ovaj problem. Sve dok postoji globalni javni interes za višak farmaceutskih proizvodnih kapaciteta, vlade, općenito, moraju smisliti kako će to platiti.

© Project Syndicate 2021.