Kad je bolest Covid-19 postala globalna prije oko godine dana, sjećanje na globalnu financijsku krizu 2008. bilo je još uvijek svježe i donositelji politika poduzeli su sve što im je bilo na raspolaganju kako bi održali financijsku stabilnost.

Reakcija na prethodnu krizu doista je bila pomalo spora i zbunjena, osobito u Europi jer se nitko u to vrijeme nikada nije bavio nečim sličnim. No 2020. bila je drukčija.

Donositelji politika u Europi masovno su intervenirali, a Europska središnja banka proširila je bilancu s već ionako visoke pretkrizne razine od 4,7 bilijuna eura na više od 7 bilijuna eura – dvije trećine BDP-a eurozone.

Vlade su istodobno pristupile dohodovnoj potpori, uglavnom kroz proširene kratkoročne radne sheme koje su očuvale zaposlenost čak i unatoč smanjenju radnog vremena.

U Sjedinjenim Američkim Državama blizu 40 milijuna ljudi izgubilo je posao do svibnja 2020., ali više od polovice tog broja ubrzo je pronašlo nove mogućnosti zaposlenja. U međuvremenu, mnogi su se okoristili naknadom za nezaposlenost, a mnogo više kućanstava dobilo je izravne gotovinske isplate od savezne vlade.

Kao rezultat toga, ukupan osobni dohodak u SAD-u zapravo je porastao tijekom pandemije. Napokon, poput Europske središnje banke, američke Federalne rezerve znatno su proširile svoju bilancu i održale uvelike akomodativnu monetarnu politiku.

Ove kombinirane eksplozije fiskalne i monetarne politike bile su prijeko potrebne unatoč ekonomskoj krizi bez presedana.

Čak i uz tako masovne reakcije, Europa i SAD zabilježile su nagli pad potražnje kao posljedicu zatvaranja gospodarstva koje je spriječilo brojne sektore u proizvodnji ili prodaji svojih proizvoda.

Uslijed masovnog zatvaranja poduzeća, potrošnja je pala i kućanstva su uštedjela znatan udio dohodovne potpore koju su dobivala.

Kada ukinuti pomoći?

Stoga je politički odgovor na krizu uzrokovanu pandemijom bolesti Covid-19 rezultirao ogromnim povećanjem likvidnih sredstava u rukama građana (i banaka), što se pak čini da je pomoglo postizanju rekordno visokih razina cijena na tržištima dionica i gotovo rekordno niskih premija rizika.

No sada, kada se nazire kraj zatvaranja gospodarstva i ostalih restrikcija, donositelji politika moraju odlučiti opravdava li ta situacija postupno povlačenje potpore ili još jednu dozu fiskalnog i monetarnog stimulansa.

Po pitanju fiskalne politike, možda bi sada trebalo zaboraviti jednu od velikih lekcija iz krize 2008. Postalo je gotovo uvriježeno mišljenje reći da je smanjenje fiskalnih deficita nakon 2009. bila pogreška.

Prema tom narativu, uravnoteženje računa u javnom sektoru kroz stroge mjere štednje (povećanje poreza i rezanje potrošnje) rezultiralo je posebno sporim oporavkom, a uslijedio je i porast populizma. Čak je i Međunarodni monetarni fond sada promijenio svoj stav o pitanju državnog duga.

No donositelji politika moraju se pitati je li lekcija fiskalne politike iz posljednje krize danas još uvijek primjenjiva. Proizvodni jazovi postojani u nekim sektorima ne odražavaju pomanjkanje raspoloživog dohotka, već prije ograničenja mobilnosti i opće oklijevanje potrošača koji se boje izlazaka dok koronavirus još uvijek cirkulira.

U tim okolnostima vlade moraju nastaviti s pružanjem zamjenskog dohotka za one koji su se ulijenili uslijed pandemije. Kad se prekine sa zatvaranjem gospodarstva, ta potpora može se postupno ukinuti.

Ali čak i tada, jaz BDP-a sporo će se zatvarati jer će brojni sektori nastaviti poslovati ispod normalnog kapaciteta još neko vrijeme. Zapravo, MMF predviđa da će neke zemlje trebati čekati do 2022. do povratka na pretkrizni BDP jer se ne mogu svi sektori odmah oporaviti.

Tražena uvozna roba

Unatoč tome, iskustvo protekle godine i zdrav razum sugeriraju da će se dodatni prijenosi sredstava velikih razmjera jednostavno uštedjeti, što podrazumijeva da bi dodatni stimulans imao nizak multiplikacijski učinak na agregatnu potražnju.

S obzirom na to da stimulans agregatne potražnje postaje manje učinkovit u sektorskoj krizi i oporavku, u takvim slučajevima ne treba prosuđivati deficite prema mjernim podacima koji se koriste tijekom uobičajenih recesija. U trenutnim okolnostima, proizvodni jaz i stopa nezaposlenosti obmanjuju jer odražavaju učinke pandemije na različite sektore, ne opću slabost potražnje.

S tog stajališta ne bi bilo potrebe za paketom pomoći vrijednim 1,9 bilijuna dolara koji je odobren u SAD-u. Iako su američke rasprave uglavnom usredotočene na zabrinutost zbog inflacije, to nije najvažnije pitanje.

Ako se uštedi većina novih prijenosa sredstava kućanstvima, dodatni stimulans vjerojatno neće dovesti do velike dodatne potražnje, što znači da vjerojatno neće potaknuti dodatni inflatorni pritisak.

Postoje naznake da bi kućanstva mogla početi trošiti više, možda da nadoknade smanjenu potrošnju prošle godine. Najnovija GDPNow projekcija Federalnih rezervi Atlante, procjenjuje da će se u prvom tromjesečju ove godine, potrošnja SAD-a i realni BDP (prilagođen za inflaciju) povećavati po godišnjim stopama od 8% i 10%, tim redosljedom.

No čak i ako se potrošnja i dalje povećava, malo je vjerojatno da će biti osobito inflatorna jer će velik dio ići prema robi koja se može uvesti. U tom slučaju, američka trgovinska bilanca dodatno bi se pogoršala, što bi pogodovalo europskim i kineskim proizvođačima.

Bez obzira na to povećava li se inflacija, Bidenov paket pomoći povećat će udio američkog državnog duga u BDP-u za deset postotnih bodova, uz malo koristi za američko gospodarstvo. Pokušaj poticanja gospodarstva koje je već započelo snažan oporavak prijedlog je u kojem su svi na gubitku.

© Project Syndicate 2021.