Na stranicama Poslovnog dnevnika više je autora u posljednjih godinu dana aktualiziralo važnost teme korporativnog upravljanja. Ne samo zbog važnosti teme kao takve, već i zbog izostanka istinske rasprave o kvaliteti korporativnog upravljanja u Hrvatskoj.

U najužem smislu korporativno upravljanje može se opisati kao formalni sustav odgovornosti menadžmenta prema dioničarima, podrazumijeva zaštitu interesa vlasnika, ponajprije mehanizmima discipliniranja menadžmenta.

Govorimo li u širem smislu, pojam uključuje cijelu mrežu formalnih i neformalnih odnosa koji se javljaju u korporacijama te posljedice tih odnosa za društvo u cjelini. Korporativno upravljanje može se shvatiti i kao skup procesa, običaja, pravila, zakona, odluka, institucija i nadzornih mehanizama kojima se utječe na upravljanje, kontroliranje i administriranje tvrtke.

Na testu OECD-a
Korporativno upravljanje jedna je i od tema na kojoj se testira sposobnost Hrvatske da postane članicom OECD-a. OECD je u Izvješću o stanju korporativnog upravljanja u državnim poduzećima u Republici Hrvatskoj iz lipnja 2021. izradio preporuke za unaprjeđenje korporativnog upravljanja državnim poduzećima u Republici Hrvatskoj koje se odnose na: jačanje funkcije državnog vlasništva, usklađivanje pravnog i regulatornog okvira poduzeća u državnom vlasništvu, održavanje jednakih uvjeta tržišnog natjecanja s privatnim poduzećima, poboljšanje praksi transparentnosti i objavljivanja, jačanje sustava unutarnje kontrole te jačanje autonomije i neovisnosti nadzornog odbora.

I premijer Andrej Plenković nedavno je rekao da kao posebnu dodanu vrijednost vidi sustav koji će unaprijediti korporativno upravljanje tvrtkama u (su)vlasništvu države – ujedno, to je i jedna od najvećih prepreka pred Hrvatskom.

Zamjeraju nam što su državne tvrtke otvorene za politička uhljebljivanja, serijsku proizvodnju korupcijskih skandala i neefikasno posluju.

Kao i obično, u Hrvatskoj se često zaobilazi suština pa se ove teme, važne za funkcioniranje cjelokupnog gospodarstva, pojavljuju tek sporadično i to gotovo u pravilu kao “produžetak” nekih tema s političkim ili nekim drugim predznakom. Jedna je nedavna informacija ponovno “na mala vrata” vratila temu korporativnog upravljanja u Ini.

Prije dva tjedna Saborsko Antikorupcijsko vijeće pod predsjedanjem Nikole Grmoje iz Mosta pozvalo je DORH i USKOK da utvrde jesu li Uprava i Nadzorni odbor Ine imali saznanja o financijskim malverzacijama s plinom preko kojih je iz tvrtke izvučeno oko milijardu kuna. Vijeće je objavilo šest zaključaka na temelju konzultacija sa svjedocima. Nakon rasprave Vijeće je glasovanjem prihvatilo prvih pet zaključaka, dok se o šestom nije glasovalo.

Pouke s Inom
Prvi zaključak tvrdi da Vlada RH treba usvojiti poslovni model Ine koji će ubuduće činiti sve da se pri donošenju ključnih odluka ne zaobilazi Uprava tvrtke, te da se upravljanje uskladi sa Zakonom o trgovačkim društvima. Drugo, državna tijela trebaju ispitati je li vrh Ine imao saznanja o plinskoj aferi budući da su neki od pozvanih svjedoka na saslušanje izjavili da zlouporabe ne bi smjele proći nezapaženo.

Treće, Republika Hrvatska treba identificirati svoje jasne ciljeve i interese s Inom kao strateškom tvrtkom, čiji partner MOL snažno utječe na donošenje odluka. Kao četvrti zaključak Vijeće se izjasnilo da prekid rada Rafinerije Sisak nije mogao biti učinjen bez znanja i suglasnosti Vlade, a odnosi se na memorandum Ine i Janafa iz 2018. Vijeće je kao peti zaključak iznijelo da Ina a relevantne institucije nisu poduzele potrebne radnje za zaštitu prijavitelja korupcije.

Šesti zaključak koji nije izglasan glasi da osobe koje vode tvrtke od strateškog interesa, poput Ine, moraju svoje aktivnosti obavljati uz potporu države kako bi se izbjegle kolizije s nacionalnim pravnim okvirom.

Bez obzira na utakmicu na političkom dijelu terena, valja ipak upozoriti na neke činjenice. Presuda koju je arbitražni sud UNCITRAL-a donio 2016. godine bavila se, na zahtjev Hrvatske, korporativnim upravljanjem Ine, a posebno LODO-om u okviru toga, kao i valjanošću dioničkog ugovora te je jasno dala do znanja da je Inin korporativni model u skladu s hrvatskim Zakonom o trgovačkim društvima, te da su ugovori MOL-a i Hrvatske valjani.

Podsjetimo, prije deset mjeseci postalo je očito da je hrvatski pravni poraz u odnosima s MOL-om potpun. Hrvatska je izgubila spor protiv MOL-a na Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu (ICSID).

Ovo je druga arbitraža koju je Hrvatska izgubila od MOL-a. Prva je bila u Švicarskoj pred Komisijom Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL), koju je pokrenula Vlada Zorana Milanovića 2014., kao odgovor na MOL-ovu tužbu iz Washingtona. Tu je Hrvatska 2016. izgubila 107 milijuna kuna. Švicarski Savezni vrhovni sud odlučio je prošle godine da se neće ići u reviziju odluke iz 2016. godine.

I na kraju dana, svaka kompanija igra utakmicu i na reputacijskom tržištu. Korporativna praksa sve više etablira važnost korporativne reputacije kao integrativnog i balansirajućeg mehanizma korporativnog upravljanja.

Kao što se poduzeća natječu za kupce, tako se utrkuju i za reputacijski status. Dobra reputacija može biti najvažnija imovina koju su principali povjerili vrhovnomu menadžmentu: dugotrajno se stvara, lako izgubi i teško ponovno gradi jer se temelji na percepciji, prosudbi, očekivanjima, povjerenju, signalima, ponašanju i djelovanju poduzeća.

U zaključku: država bi se što manje trebala baviti poduzetništvom. Nije to pitanje povjerenja niti nečijih dobrih ili loših namjera. Povijest nas uči – koncentracija političke moći u kombinaciji s političkim strastima i populizmom može dovesti do loših odluka. A račune će, kao i obično, u konačnici platiti hrvatski građani.