Pitajte bilo kojeg ekonomista je li konkurencija uvijek dobra stvar, a odgovor će biti odzvanjajuće da. Uostalom, konkurencija pokreće ono što je pokojni William Baumol nazvao “inovacijskim strojem” moderne tržišne ekonomije.

Kroz konkurenciju tvrtke potiču jedna drugu na povećanje prodaje boljim usluživanjem kupaca, bilo smanjenjem cijena, poboljšanjem usluge ili ponudom inovativnih proizvoda. Inovacije su potaknule izvanredna poboljšanja zdravlja i kvalitete života u posljednja dva stoljeća.

Svijetu će biti potrebna dodatna kreativnost kako bi se riješili gorući izazovi kao što su opskrba energijom i promet s niskim emisijama ugljika ili razvoj novih cjepiva i lijekova za borbu protiv sljedeće pandemije ili vala otpornosti na mikroorganizme.

Konkurencija, naravno, nije jedini pokretač inovacija: javno financirana istraživanja i državni propisi također su od ključne važnosti. No, oštroumne ideje koje služe društvu šire se u velikim razmjerima natjecanjem među tvrtkama.

Postoje brojni dokazi da je jaka konkurencija povezana s većom produktivnošću. Manje je ohrabrujuće što studije također upućuju na to da se konkurencija s vremenom smanjila u Sjedinjenim Državama i drugim razvijenim gospodarstvima.

Ipak, u široj javnosti “konkurencija” je nedavno postala nešto pogrdno, a neki komentatori tvrde da je to omogućilo pojavu dominantnih aktera u digitalnoj domeni i sektorima od hrane do financija. Štetne posljedice uključuju gubitak privatnosti pojedinca koji proizlazi iz digitalnog nadzora i rast cijena prerađene hrane.

Favoriziranje globalnih kompanija
Ekonomistu ova kritika zvuči paradoksalno: Ako tržištem dominira jedna tvrtka ili mala šačica tvrtki, onda po definiciji nije konkurentna. Dakle, što objašnjava novootkrivenu averziju prema konkurenciji među nekim neekonomistima?

Jedno od vjerojatnih objašnjenja je da mnogi ljudi smatraju da je riječ “konkurencija” sinonim za “biznis”, a izjave koje se zalažu za tržišno natjecanje smatraju pokazateljem tržišno orijentiranog ideološkog stava.

Ovo tumačenje prožima Predoziranje konkurencijom (Competition Overdose), nedavnu knjigu pravnih stručnjaka Ariela Ezrachija sa Sveučilišta u Oxfordu i Mauricea Stuckea sa Sveučilišta u Tennesseeju. Za Ezrachija i Stuckea”, “konkurencija” znači utrku do dna u smislu sigurnosti ili standarda kvalitete ili dizanja cijena, u interesu povećanja korporativne dobiti.

Britanska ministrica kulture Nadine Dorries također ima na umu poslovno orijentiranu interpretaciju konkurencije kada tvrdi da će njen kontroverzni prijedlog za privatizaciju javne televizije Channel 4 ojačati njenu sposobnost da se natječe protiv globalnih streaming usluga kao što su Netflix i Amazon Prime. Zapravo, Channel 4 – koji je u javnom vlasništvu, ali komercijalno financiran – već se vrlo učinkovito natječe protiv njih i profitabilan je.

Za Dorries konkurencija znači jačanje još jedne velike medijske tvrtke iz privatnog sektora koja bi mogla kupiti Channel 4, poput Disneyja. Međutim, takvo izjednačenje smanjilo bi konkurenciju na tržištima dobavljača, kao što su televizijsko oglašavanje i neovisna proizvodnja.

Privatizacija Channela 4 još je jedan primjer favoriziranja velikih globalnih kompanija među donositeljima politike, omogućujući im da postanu još dominantnija i nazivajući to “konkurencijom”.

Možda su ekonomisti jednostavno loše objasnili što misle pod konkurencijom. No, dio razloga za jaz u razumijevanju istaknut je prijedlogom o prodaji Channela 4.

Pri razmatranju spajanja ili tržišta s nekoliko dominantnih aktera, tijela nadležna za tržišno natjecanje nerado odlučuju na temelju poslovnih modela umjesto na temelju tradicionalnih protumonopolskih kriterija kao što su cijene. Ovaj stav postaje neodrživ.

Na primjer, priroda digitalnih tržišta na kojima pobjednik uzima sve znači da dominantne kompanije koje potrošačima ne naplaćuju ništa mogu održavati velike operacije kojima se ostvaruju gubici dugi niz godina.

Zbog toga je novoosnovanim kompanijama s drugim poslovnim modelima, poput onog koji se temelji na pretplatama, teško, ako ne i nemoguće, narasti do održivih razmjera.

Neizbježna regulatorna intervencija
Ista problemi pojavljuju se i u sektoru maloprodajnog bankarstva Velike Britanije. Sve velike maloprodajne banke zarobljene su u modelu besplatnih tekućih računa, koje moraju unakrsno subvencionirati prekomjernim naplatom drugih usluga kao što su prekoračenja.

Britanski regulatori tržišnog natjecanja nikada nisu pronašli odlučnost da inzistiraju na drugačijem poslovnom modelu i nijedna se banka ne usudi odstupiti od njega.

Slična monokultura u središtu je zabrinutosti britanskih vlasti zbog web stranica za usporedbu cijena, koje prisiljavaju sve igrače na tržištima poput energetike i telekomunikacija da ponude niske osnovne cijene i nametnu kaznu lojalnosti kupcima koji se ne prebace.

Agnosticizam o poslovnim modelima rezultira korporativnim utrkama u naoružanju i konkurencijom u jednoj dimenziji, a ekonomiju razmjera – prepreku ulasku na tržište – čini ključnom.

Donositelji politika sada moraju priznati da zdrava tržišta zahtijevaju tržišno natjecanje između poslovnih modela i po tradicionalnim dimenzijama kao što su cijena, kvaliteta i inovacije. Za postizanje toga bit će potrebna ili aktivnija provedba ili regulatorna intervencija.

U posljednjih 20 godina tijela nadležna za tržišno natjecanje predsjedala su sve većom koncentracijom na mnogim tržištima, zajedno s nestankom alternativnih modela. Javna opcija može pomoći tržištima da bolje funkcioniraju i može vratiti konkurenciji ugled.

© Project Syndicate, 2022.