Europa vidi svjetlo na kraju tunela pandemije COVID-19 dok broj zaraženih osoba i smrtnih slučajeva od virusa pada postepeno diljem kontinenta. No, ekonomske posljedice «Velikog zaključavanja» koje će iskusiti eurozona tek predstoje.

Međunarodni monetarni fond prognozira da će eurozona iskusiti pad realnog BDP-a od preko 7% ove godine i tek se djelomično oporaviti 2021. godine, uslijed čega će ova recesija biti ozbiljnija čak i od Velike recesije tijekom 2008. i 2009.

Europi, ili točnije Europskoj uniji, uvelike nedostaje akcije za vrijeme najozbiljnije krize koju je ovaj kontinent iskusio generacijama. Zemlje članice nisu se samo upustile u nedolično nadmetanje kako bi osigurale opskrbu oskudnih medicinskih proizvoda, već su i postigle slab konkretan napredak po pitanju doprinosa Europske unije ekonomskim i financijskim troškovima krize.

Istina, Europska središnja banka s pravom je učinila sve što je bilo u njenoj moći za smirivanje financijskih tržišta. Međutim, zemlje članice EU zapele su na ključnom pitanju može li i hoće li blok pomoći fiskalno iscrpljenim zemljama.

Na površini se glavni spor vodi oko toga bi li Europska unija trebala izdati zajedničke korona obveznice za financiranje potrošnje u zdravstvu i ostalih izdataka vezanih uz krizu u najteže pogođenim zemljama.

Ipak, pravi sukob ne vodi se po pitanju inovativnih financijskih instrumenata, kako su ih diplomatski nazvali financijski ministri eurozone na svom nedavno održanom sastanku, već zbog budućeg smjera fiskalne politike pa čak i samog eura.

Macronova udobna pozicija

U svojoj pronicljivoj knjizi Euro i sukob ideja, ekonomisti Markus Brunnermeier, Harold James i Jean-Pierre Landau analizirali su ulogu koju su igrale ideje u razdoblju između 2010. i 2014. godine, kad se povremeno činilo da se eurozona nalazi u opasnosti od raspada.

Oni su tvrdili da upravljanjem krize eura dominiraju sukobi između Francuske i Njemačke te da su pozicije dviju zemalja uvelike određene temeljnim ekonomskim idejama koje su dominirale u raspravama vođenim unutar tih zemalja.

Međutim, ovog puta ključna linija razdora očito je ona između Njemačke i Italije. Francuski predsjednik Emmanuel Macron nalazi se u relativno udobnoj poziciji jer većina francuskih birača nema čvrsti stav o euro ili korona obveznicama.

Nasuprot tome, ti se instrumenti nalaze u središtu rasprave koja se vodi unutar zemlje, kako u Italiji, tako i u Njemačkoj – ali se stav dviju zemalja po tom pitanju razlikuje.

U Italiji se korona obveznice smatraju prirodnim izrazom europske solidarnosti. Vlada tvrdi da se kriza uzrokovana pandemijom COVID-19 nije mogla očekivati; da stoga Italija zaslužuje pomoć od svojih europskih partnera i da su korona obveznice jedino prihvatljivo rješenje.

S druge strane, brojni Nijemci smatraju korona obveznice smrtnom opasnošću jer bi one otvorile vrata euroobveznicama od kojih strahuju, što bi značilo da njemački porezni obveznici postaju odgovorni za talijanski dug.

Razumni zagovornici korona obveznica u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji ne razumiju to neodobravanje. Naposljetku, oni tvrde da oni ne traže njemačko jamstvo za postojeći talijanski dug, samo da bi dodatne izdatke koji proizlaze iz ove krize trebalo financirati zajedničkim europskim instrumentom.

No, nizozemski i njemački političari strahuju da će se razmjeri cijele te stvari povećati te da će ograničeno izdavanje korona obveznica utrti put velikim nekontroliranim iznosima ostalih instrumenata.

Bez zajedničke vizije

Ne pomaže ni činjenica da se u Italiji i drugdje doista uvelike mašta o tome da će korona obveznice otvoriti vrata euroobveznicama. Već se dugo smatralo da su eurozoni potrebni zajednički dužnički instrumenti kako bi postala «potpunom» monetarnom unijom, dok se tekuća kriza smatrala idealnim trenutkom za postizanje tog cilja.

Temeljni razlog za to uzajamno nepovjerenje je nedostatak zajedničke vizije vezano uz dugoročna temeljna fiskalna načela. Budući da ljudi u krizi vide ono što žele vidjeti, sklonost potvrdi samo je učvrstila stajališta suprotstavljenih strana.

Stoga, Nijemci u krizi vide opravdanje svog opreznog pristupa fiskalnoj politici jer godine uravnoteženog proračuna znače da njihova vlada može sada potrošiti puno više na pomoć njemačkim radnicima i poduzećima u prevladavanju krize. Međutim, dugoročni kritičari «strogih mjera štednje» vide u velikom njemačkom proračunskom deficitu potvrdu vlastitog stajališta. Naposljetku, nitko u ovom trenutku ne može prigovarati velikim deficitima.

Nažalost, taj dijalog gluhih odvraća pažnju s pravog problema, to jest smjera fiskalne politike u trenutku u kojem neposredna kriza bude prevladana. Bi li vlade trebale uravnotežiti vlastite proračune čim prije moguće i ponovno početi sa smanjenjem duga?

Ili bi trebale nastaviti bilježiti deficite sve dok kamatne stope ostaju niske? Konačan ishod ovog sukoba fiskalnih ideja bit će odlučujući za budućnost eura.

To nije pitanje koje će postati relevantno tek u nekoj dalekoj budućnosti kad dođe do oporavka gospodarstva, već puno ranije. Sve dok ovaj sukob ostaje nerazriješen, zemljama članicama bit će teško postići ikakav sporazum o zajedničkoj europskoj strategiji za prevladavanje tekuće krize.