Nakon što su godinama izbjegavali bilo kakvo eksplicitno spominjanje primarnog uzroka klimatskih promjena, pregovarači na Konferenciji Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP28) u Dubaiju prošle godine konačno su postigli sporazum kojim pozivaju na “prijelaz s fosilnih goriva”.

No, još jedno neugodno pitanje još uvijek se nadvija nad sve: kako će se financirati ta tranzicija? Kao što je Simon Stiell, čelnik UN-a za klimu, nedavno primijetio, “nevjerojatno je očito da su financije presudan čimbenik u svjetskoj borbi za klimu”.

Financiranje borbe protiv klimatskih promjena bit će najvažnije pitanje i na konferenciji COP29 u Azerbajdžanu ove godine i na konferenciji COP30 u Brazilu 2025. Bez obzira na nedavna obećanja o novcu za novi fond za naknadu “gubitaka i štete” od klimatskih promjena kako bi se zemljama u razvoju pomoglo u suočavanju s klimatskim promjenama, sadašnje financiranje daleko je ispod onoga što je potrebno.

Europska unija procjenjuje da od 2031. mora uložiti 1,5 bilijuna eura (1,63 bilijuna dolara) godišnje kako bi postigla nultu neto stopu emisija do 2050., a očekuje se da će zemlje u razvoju (bez Kine) trebati 2,4 bilijuna dolara godišnje do 2030. Samo će Brazil morati pronaći dodatnih 200 milijardi dolara kako bi postigao svoje ciljeve smanjenja emisija do 2030. godine.

Nema jednostavnih rješenja. Usporeni rast i strogi monetarni uvjeti nakon pandemije znače da čak i bogate zemlje posluju s ograničenim fiskalnim prostorom. Iako je svugdje potrebno više privatnog kapitala, njegova će uloga biti manja u zemljama s niskim i srednjim dohotkom zbog znatnih premija s kojima se suočavaju prilikom zaduživanja za zelene projekte.

Potrebne su odvažne nove politike za mobilizaciju javnog financiranja i postoji snažan argument za progresivne poreze na aktivnosti s visokim emisijama ugljika i ekstremno bogatstvo. Jedni i drugi ostvarili bi prihode, a istovremeno bi proširili načelo “zajedničke, ali diferencirane odgovornosti” na industrije i pojedince.

Porez na emisije CO2
Oporezivanje je standardni instrument kojim države pouzdano i u odgovarajućim razmjerima prikupljaju sredstva, a tako se mogu i obvezati na dugoročne planove potrošnje i ulaganja. Porezi su zbog svoje predvidljivosti korisniji zemljama u razvoju nego povoljno financiranje.

Nadalje, novim porezima mogu se osloboditi dodatna sredstva državama za ulaganja povezana s klimom, čime ih se pošteđuje od obveze preraspodjele oskudnih financijskih sredstava u okviru postojećih proračuna. Globalno, porez na financijske transakcije od 0,1 posto mogao bi prikupiti do 418 milijardi dolara godišnje, dok bi relativno skroman namet od pet dolara po toni emisije ugljičnog dioksida mogao donijeti 210 milijardi dolara godišnje.

Međunarodni monetarni fond dugo se zalagao za poreze na emisije CO2 i vađenje fosilnih goriva, kako kao izvor financiranja borbe protiv klimatskih promjena, tako i kao način utjecaja na poticaje obvezivanjem onečišćivača na plaćanje.

Dodatni prihodi od takvih poreza pomogli bi zemljama s visokim dohotkom (najveći izvor emisija kroz povijest) da ispune svoje moralne obveze prema siromašnijim i ranjivijim zemljama. Kako sada stvari stoje, financijska pomoć bogatih zemalja zemljama u razvoju mora biti deset puta veća od sadašnjeg obećanja od 100 milijardi dolara godišnje.

Porezi na onečišćenje također bi pomogli u ispravljanju nejednakosti unutar zemalja. Čak i u onim gospodarstvima s nižim emisijama kroz povijest i nižim emisijama po glavi stanovnika postoji znatan jaz između emisija većine stanovništva i najvećih onečišćivača.

Ekonomist Lucas Chancel otkriva da je “ugljična nejednakost” veća unutar zemalja nego između njih i da prati nejednakosti u prihodima i bogatstvu. Ovo ne bi trebalo biti iznenađenje. Na globalnoj razini, najbogatijih 1 posto emitira jednaku količinu ugljičnog dioksida kao i najsiromašnijih 66 posto zajedno.

Obični su građani svjesni ove nepravde. Zapravo, ona sve više ugrožava našu sposobnost izgradnje i održavanja političkog konsenzusa za učinkovite klimatske politike. Porezi kojima bi se osiguralo da oni s najvećim sredstvima i najvećim emisijama plaćaju svoj dio uvelike bi pomogli uvjeriti javnost da “pravedna tranzicija” nije samo prazan slogan.

Međutim, iako je argument u korist takvih poreza snažan u teoriji, pokazalo se da ih je teško usvojiti i provesti. Kapital, ljudi (posebno bogati) i emisije lako se kreću preko granica, čime se ugrožava učinkovitost nacionalnih ili regionalnih poreznih režima. Iako prekogranična suradnja u području oporezivanja nikada nije jednostavna, međunarodnim sporazumom zemljama bi se omogućilo veće iskorištavanje vlastitih sredstava, što bi im omogućilo da zaštite one kojima je pomoć najpotrebnija. Multilateralizam bio bi u interesu svake zemlje.

Postoje ohrabrujući znakovi da politički tabu protiv oporezivanja slabi. U tekstu s kojim su se složile sve strane na konferenciji COP28 izričito se poziva “na ubrzanje tekuće uspostave novih i inovativnih izvora financiranja, uključujući oporezivanje”. U studenom prošle godine države članice UN-a donijele su rezoluciju o uspostavi Okvirne konvencije o međunarodnoj suradnji u području poreza, utirući put pravednijem pristupu utvrđivanju globalnih pravila.

Nema jedinstvenog rješenja
Sada države članice G20, na čelu s Brazilom, razmatraju globalni minimalni porez za 3000 milijardera u svijetu, koji trenutno plaćaju znatno nižu efektivnu poreznu stopu od ostatka stanovništva. Opservatorij EU-a za poreze procjenjuje da bi se godišnjim nametom od 2 posto na njihovo bogatstvo, ako se pravilno koordinira, moglo prikupiti 250 milijardi dolara godišnje.

Iskoristivši ovaj zamah, raznolika skupina zemalja pokrenula je novu međunarodnu radnu skupinu za porezna pitanja. Njome zajednički predsjedaju čelnici Kenije, Barbadosa i Francuske, a ovlaštena je za istraživanje poreznih politika kojima bi se za financiranje održivog razvoja i djelovanja u području klime mogao prikupiti iznos jednak barem 0,1 posto svjetskog BDP-a. Poanta nije u propisivanju jedinstvenog rješenja za sve zemlje, već u procjeni političkih i tehničkih prepreka mnogim vjerojatnim opcijama, oslanjajući se na raznolik raspon stručnjaka i perspektiva.

Predložene su mnoge opcije, uključujući poreze na zrakoplovstvo i pomorski promet, uz poreze na vađenje fosilnih goriva i financijske transakcije. Radna skupina nastojat će unaprijediti naše razumijevanje o tome kako bi se takvi porezi mogli pravedno primjenjivati, možda utirući put dogovoru o određenim politikama.

Pravedno oporezivanje moglo bi biti snažna poluga za ubrzavanje pravedne tranzicije. Doprinosom novim empirijskim nalazima i poticanjem povjerenja i suradnje među zemljama nova radna skupina može pomoći svima da riješe najveće nepravde u klimatskoj krizi i otključaju resurse potrebne za njezino rješavanje. Smanjenje opterećenja siromašnijih ljudi i zemalja nije samo moralna obveza. Također je potrebno dobiti njihovu podršku za tranziciju koja se ne može dogoditi bez njih.