Krajem studenog strani čelnik optužio je američkog predsjednika Joea Bidena za vođenje “superagresivne” industrijske politike. To nije bio ruski predsjednik Vladimir Putin ili kineski predsjednik Xi Jinping, čije su zemlje glavni američki geopolitički rivali.

Nije to bio ni iranski predsjednik Ebrahim Raisi ni predsjednik Venezuele Nicolás Maduro, čije se zemlje muče opterećene sankcijama koje je nametnuo SAD.

Ne, prigovor je došao od francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, američkog saveznika, zbog Zakona o smanjenju inflacije, Bidenove značajne inicijative za dekarbonizaciju američkog gospodarstva subvencioniranjem domaćih ulaganja u električna vozila, baterije i druge tehnologije obnovljivih izvora energije.

Da bi ispunjavale uvjete za te subvencije, tvrtke moraju nabavljati ključne ulazne resurse od američkih proizvođača, što iritira Macrona i druge čelnike, koji tvrde da novi zakon potkopava europsku industriju.

Francuska se, istaknuo je Macron, suočava s vlastitim izazovima uz otvaranje radnih mjesta za srednju klasu. “A posljedica Zakona o smanjenju inflacije”, rekao je otvoreno, “jest da ćete možda riješiti svoj problem, ali ćete povećati moj problem.”

Međutim, upravo Europska unija planira nametati troškove drugim zemljama dok se bavi klimatskim promjenama. EU će svojim mehanizmom za graničnu prilagodbu emisija ugljika (CBAM) uskoro uvesti carine na određeni uvoz proizvoda s visokim emisijama ugljika.

Cilj je održati visoku domaću cijenu ugljika, ali da se ne omogući stranim tvrtkama da ponude niže cijene od europskih proizvođača jeftinijim uvozom. Međutim, carine na uvoz također će naštetiti mnogim zemljama s nižim dohotkom poput Mozambika, Egipta i Indije.

Europski dužnosnici tvrde da se mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika razlikuje od Zakona o smanjenju inflacije jer se njime ne krši temeljno načelo multilateralnog trgovinskog režima: nediskriminacija.

Mehanizam je, tvrde, samo izjednačavanje uvjeta između europskih poduzeća, koja podliježu visokim domaćim cijenama ugljika i stranih proizvođača, koji im ne podliježu. Mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika, ističu, ne daje europskim tvrtkama nepoštenu prednost.

Prikriveni protekcionizam
Međutim, izjednačavanje uvjeta za svaku zemlju nepravedno je ciljanje komparativne prednosti druge zemlje. Izjednačavanje troškova određenih ulaznih resursa, kao što je električna energija, nerazmjerno utječe na izvoznike energetski intenzivnih proizvoda poput čelika i aluminija. Zbog toga su međunarodna trgovinska pravila općenito bila nesklona različitom postupanju prema domaćoj i uvezenoj robi na temelju njihovih proizvodnih procesa; prelako je prikriti protekcionizam pod krinkom nediskriminacije.

Bolji argument i onaj koji bi se jednako primjenjivao na Zakon o smanjenju inflacije i mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika jest da je klimatski izazov prevažan da bi ga zasjenila pitanja trgovine i konkurentnosti. Dopuštanje vladama uvođenje ambicioznih ekoloških programe za promicanje obnovljive energije, bez obzira na utjecaj na druge zemlje, mogao bi biti najizvediviji put do dekarbonizacije. Kina je primjer toga.

Godine visokih subvencija za industriju solarne energije i energije vjetra u toj zemlji pretvaraju kineske tvrtke u svjetske prvake, a Kinu u vodećeg svjetskog proizvođača energije iz obnovljivih izvora. Budući da su američke i europske tvrtke zbog visokih cijena istisnute izvan globalnih tržišta, Zapad opominje Kinu zbog nečuvenog favoriziranja.

No, nakon što su kineske subvencije možda dovele zapadne tvrtke u nepovoljni položaj, one su također bile jedna od najboljih stvari koje je neka vlada ikada učinila u borbi protiv klimatskih promjena. Omogućujući tvrtkama da se povećaju mnogo brže nego što bi to inače mogle, ove su politike pomogle smanjiti troškove solarne energije za 90% i prepoloviti cijenu energije vjetra, omogućujući tim tehnologijama da postanu komercijalno dovoljno održive da se natječu s ugljikom.

Bez obzira na udarac stranim konkurentima, Kina je dala neporeciv doprinos rješavanju najhitnijeg izazova čovječanstva. Naravno, moglo bi biti moguće postići bolje, manje ogorčene ishode poticanjem veće međunarodne suradnje u području zelenih politika. Primjerice, kolega s Harvarda, Jeffrey Frankel, tvrdi da bi u sporovima oko mehanizma za graničnu prilagodbu emisija ugljika i Zakona o smanjenju inflacije trebala presuditi Svjetska trgovinska organizacija.

Kako ističe, Svjetska trgovinska organizacija dopušta zemljama vođenje neovisnih politika iz ekoloških razloga. Međutim, Svjetska trgovinska organizacija nije prava tribina za utvrđivanje okolnosti pod kojima bi trgovinska pravila trebala ograničiti zelene mjere ili bi li te mjere uopće trebale biti ograničene.

Pravila nisu najvažnija
Opća pretpostavka Svjetske trgovinske organizacije jest da bi vlade trebale slijediti netrgovinske ciljeve, kao što su okolišna održivost ili javno zdravlje, sve dok ne narušavaju trgovinu. Slično tome, logika srednjostrujaških ekonomista koji se bave trgovinom pretpostavlja da se učinkovitost i drugi ciljevi javne politike mogu uredno odijeliti.

Stoga je nediskriminirajuća slobodna trgovina uvijek moguća ako vlade provode prave politike. Osobito bi se ciljevi održivosti mogli ostvariti sustavima određivanja cijena (ili jednakim ciljevima u pogledu količine) koji potiču poduzeća na internalizaciju troškova vanjskih čimbenika povezanih s okolišem bez narušavanja trgovine.

Međutim, u stvarnom svijetu, vlade koje provode zelenu politiku suočavaju se s administrativnim i političkim zaprekama koje iziskuju nepoštene sporazume kako bi se uključili protivnici i potencijalni gubitnici. Zakon o smanjenju inflacije i mehanizam za graničnu prilagodbu emisija ugljika temeljili su se na takvim dogovorima, obećavajući radna mjesta i dobit domaćim proizvođačima u zamjenu za njihov pristanak na zelenu tranziciju koja bi za njih inače mogla biti skupa.

U takvim okolnostima bilo bi teško, a možda i neprimjereno, da globalni trgovinski odbori donesu sud o dostupnosti alternativnih instrumenata i preispituju domaće političke kompromise. Čak i kada je sukob konvencionalnije komercijalniji, kao što je bio slučaj s kineskim subvencijama za solarnu energiju i energiju vjetra, nije jasno trebamo li dopustiti da trgovinska pravila stanu na put kada predmetne mjere unaprjeđuju globalne napore za dekarbonizaciju.

U idealnom svijetu klimatske promjene rješavale bi se putem globalno koordiniranog skupa politika koje kombiniraju određivanje cijena ugljika, nediskriminirajuće subvencije za zelene tehnologije i prijenose iz zemalja s visokim dohotkom u zemlje s nižim dohotkom.

Ali u svijetu kakav jest, vaša jedina šansa da osigurate održivu budućnost ovisi o mješavini nacionalnih politika koje će se znatno razlikovati i voditi složenim lokalnim razmatranjima. Ne bismo trebali biti puristi po pitanju trgovine i dopustiti da savršeno postane neprijatelj dobrog.